Nažalost, iako bi hrvatski ljubitelji rukometa vjerojatno željeli zauvijek gledati majstorije neponovljivog Ivana Balića, stigao je trenutak njegova oproštaja od aktivne igračke karijere. Vrijeme je za nove izazove, a možemo se samo nadati kako će ih obavljati barem upola dobro kao što je bio u svojim najboljim danima na terenu!
O njegovoj karijere sve je već rečeno, za reprezentaciju je nastupao do Olimpijskih igara u Londonu, kada je oko vrata stavio još jednu, brončanu medalju.
Prvo zlato bilo mu je na Mediteranskim igrama još tamo u Tunisu 2001. godine, a bio je predvodnik nove generacije koja je vratila hrvatski rukomet na svjetski vrh, osvajanjem legendarnog portugalskog zlata 2003. i olimpijske titule u Ateni godinu dana kasnije.
Na sedam uzastopnih velikih natjecanja (od 2003. do 2008. godine) osvojio je titulu najkorisnijeg igrača turnira (MVP) pa čak i kad je Hrvatska svoje natjecanje završavala na petom mjestu, kao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2007. godine.
Najviše će ga boljeti porazi u finalima, u Tunisu 2005. godine i Hrvatskoj 2009. godine, kada je naša reprezentacija uzela svjetska srebra, a sasvim sigurno i onaj polufinalni u Londonu na Olimpijskim igrama…
Ivano će sigurno posebno pamtiti i Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine, kada je ponosno ponio hrvatski stijeg i predvodio hrvatsku delegaciju na svečanoj ceremoniji otvaranja!
U klupskoj karijeri mogao je napraviti i puno više, vjerojatno će mu nedostajati naslov pobjednika Lige prvaka, ali gdje god je igrao ostavio je dubok trag, od svojih početaka u Splitu preko Metkovića do španjolskog Portland San Antonija pa preko Zagreba, Atletico Madrida i na kraju njemačkog Bundesligaša Wetzlara.
“Moram biti spreman na sve. Ako i bude koja suza, neće biti smak svijeta. Ipak 20 godina radim nešto što jako puno volim i bit će u redu ako se pusti koja suza,” rekao je prije posljednje utakmice, koju će odigrati u petak navečer u dresu Wetzlara.
Pamtit će se ipak samo sretni dani: “Mogu reći sve iako je bilo i više ovih bolnih poraza nego titula koje su se osvojile, ali mora se znati da je jako teško doći do vrha. Možda su posebnije ove s Portugalom i Atenom, ali u svakoj sam uživao i mogu biti sretan s ovih 20 godina karijere.”
Balića je pogodilo što ga se nakon Londona više nije zvalo u reprezentaciju: “Igrač uvijek misli da može, i kad ne može više, misli da može nešto dati. Tko zna, možda bih pomogao, a možda bih bio najlošiji tamo. Nikad nećemo znati. Ali sigurno da sam htio još igrati”, priznao je za RTL Balić.
#ThankYouIvano pic.twitter.com/1ER969hEtb
— HSG Wetzlar (@HSG_Wetzlar) June 3, 2015
I zato na kraju puta ovog majstora i umjetnika rukometne igre, možemo mu samo poručiti, hvala ti Ivano, na svemu što si napravio za hrvatski rukomet! (Foto: HRS)
