Hrvatski rukometaši vraćaju se u domovinu s broncom oko vrata! Veliki je to uspjeh naše najtrofejnijeg kolektivnog sporta, no, ostaje žal za propuštenom prilikom u polufinalu protiv Španjolske.
“Već i prije sam rekao da je to čudo. Ali, reći ću vam još jednu vijest – ispunilo se proročanstvo,” poručio je u svom zagonetnom stilu izbornik Željko Babić, koji je nakon poraza od Španjolaca, vjerojatno pod pritiskom javnosti, dao prednost Stevanoviću ispred Alilovića, Horvatu ispred Čupića, dok je Duvnjak napokon imao glavne ovlasti u napadu, što se i vidjelo na konačnom rezultatu.
“Poseban je osjećaj, ali je poseban i stres. Još 1. kolovoza 2002. godine mi je objavljeno da ću osvojit medalju, da ću biti uspješan. Znam točno kada je to bilo i znam da nisam vjerovao.”
“Umoran sam jako, ali i zadovoljan što je Hrvatska osvojila medalju zbog svih nas ovdje. Ne znam što da kažem, to je posao. jedan dan si dobar, drugi si loš,” dodao je Babić.
Zahvalio je igračima i stručnom stožeru: “Preferiram mlade igrače, ali oni su pod velikim stresom bili ovo natjecanje. Napravili su strašan posao, zahvaljujem im. Nije korektno da ističem individualce, jer od početka ističem kako je ovdje važna momčad. Individualac nema šanse dobiti utakmicu, jer onda bi Karabatić predvodio danas Francusku do zlata. Ne može niti on, nitko ne može to napraviti, tim pobjeđuje.
Igrači su me slušali, trebam im biti zahvalan do neba. Oni su ovo napravili. Pomogli su nam ljudi u stožeru, medicina, kondicijski trener, ovo je napravio tim i ja tu imam najmanje zasluga, sto posto.
“Mogu samo reći – hvala igračima! Definitivno su bili nadahnuti, imali su srce zajedničko. Oni su jako, jako zaslužni što su osvojili medalju. Imali smo mi pomoć i s drugih strana, ali igrači su bili sto posto nadahnuti,” istaknuo je .
Prvo je ovo veliko natjecanje za trenera Babića i nova velika medalja za Hrvatsku: “Sretan sam jer znam da je hrvatski narod sretan. Meni slava ne treba. Drago mi je ako sam pomogao da je hrvatski narod opet sretan i da se ujedini”. (Foto: HRS)
