In memoriam: Zlatko Saračević

Sarač HRS

“Ljudi koje volimo uvijek odlaze prerano, bez obzira koliko godina imaju…“

“Tužne vijesti nikad ne biraju vrijeme. One uvijek dolaze iznenada i pogode nas poput groma. Jedna takva pogodila je cijeli hrvatski sport, a posebno rukomet. I baš na dan najvećeg hrvatskog derbija. Otišao je naš dragi Sarač, ili za prijatelje Hamšo…

Hrvatski rukomet izgubio je još jednog svog velikana. Zlatnu ljevicu, briljantnog rukometaša, ali više od svega divnu osobu, ČOVJEKA. U danu kad je morao dobiti još jednu utakmicu u nizu, u svom bogatom i uspješnom životu, u igračkoj ili trenerskoj karijeri, utakmicu kakvih je bilo bezbroj u njegovom životu, naš je Sarač izgubio…. Izgubio je jednu  jedinu utakmicu koju nije smio. Utakmicu za svoj život.

Zlatan Saračević rođen je 5. srpnja 1961. godine u Banja Luci. Rukomet je od rane mladosti bio njegov izbor. S jugoslavenskom juniorskom reprezentacijom najprije je 1981. godine osvojio naslov svjetskog prvaka pobijedivši u tom trenutku nedokučiv Sovjetski Savez, da bi 1986. godine u Švicarskoj sa seniorskom reperezentacijom Jugoslavije postao svjetski prvak. Dvije godine poslije bio je olimpijski brončani u Seulu. Nakon deset godina sjajne karijere u banjalučkom Borcu, 1987. godine dolazi u zagrebački Medveščak s kojim osvaja dva jugoslavenska Kupa. Put ga nakon toga vodi u Francusku, gdje provodi sljedećih sedam godina. Još uvijek dovoljno mlad i jak, u RK Badel 1986 Zagreb stiže 1997. godine. I uspijeva osvojiti tri naslova hrvatskog prvaka i tri Kupa. Ali i igrati dva znamenita finala Lige prvaka s Barcelonom. Mađarski Vezsprem sljedeća je postaja njegove velike karijere, koju je završio u riječkom Zametu, 2003. godine.

S hrvatskom reprezentacijom najprije osvaja mediteransko zlato 1993. godine u Francuskoj. Godinu kasnije je brončani u Portugalu na Europskom prvenstvu, da bi 1995. godine osvojio prvu hrvatsku svjetsku srebrnu medalju na Islandu. Vrhunac te jedinstvene životne priče stigao je u Atlanti 1996. godine kad je postao zlatni. A znate li s kim je bio cimer…? Nažalost, također pokojnim Istokom Pucom. Duboko se nadamo da će negdje gore visoko još neke naučiti kao pucati na obranu 6-0, ili kako pobjeći pa proigrati nekoga na  crti uz obranu 5-1…

Od  2003. godine kreće  trenerska karijera Zlatka Saračevića. A vodila ga je od Hrvatske, preko Mađarske, BiH, pa ponovno do Hrvatske.

I mogli bi tako u  nedogled nabrajati i trenerske uspjehe i medalje našeg dragog Zlatka, ili  Hamše…. Ali nema potrebe…. Više od svega govore riječi velikana svjetskog rukometa koje svakog trenutka pristižu na društvene mreže HRS-a, ali i svih nas koji smo imali sreću, da možemo reći „živjeli smo u vrijeme najveće ljevice svih vremena“…. oprostio se od legendarnog Zlatka Saračevića i Hrvatski rukometni savez.

Od rukometne legende oprostili su se i u njegovom klubu:

“S velikom tugom i boli da je u nedjelju 21. veljače u večernjim satima preminuo trener RK Podravka Vegete, Zlatko Saračević. Voljeni suprug, otac i proslavljeni rukometaš koji je ostavio neizbrisiv trag u rukometnoj i sportskoj povijesti, kao igrač i kao trener.

S jugoslavenskom je reprezentacijom osvojio zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1986. i brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988.
Njegov život obilježili su mnogobrojni sportski uspjesi od kojih vrijedi istaknuti olimpijsku zlatnu medalju s hrvatskom reprezentacijom iz Atlante 1996. godine, a kao član zlatne reprezentacije dobitnik je i državne nagrade za šport ”Franjo Bučar.”

S hrvatskom je reprezentacijom bio i doprvak na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995., osvajač brončane medalje na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994.i zlata na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu.

U svojoj 41. godini je završio profesionalnu rukometnu karijeru, a nakon toga se u potpunosti posvetio trenerskom poslu gdje je nastavio svoj rukometni put sve do danas.

Prije tri godine, po prvi puta je postao trener ženske rukometne ekipe i to najtrofejnijeg ženskog rukometnog kluba Podravka Vegete. Za njega je to, kako je uvijek govorio bio velik izazov, koji je prihvatio i svakim je danom pokazivao da živi s ovim malim gradom i ljudima.

U nedjelju je svoju ekipu vodio u još jednoj važnoj utakmici koju su pobijedile za svog trenera koji je toliko vjerovao u njih, u svaki njihov korak i gotovo tri godine prolazio sve tuge i radosti zajedno s njima. Bio je to posljednji zagrljaj s ekipom koju je obožavao.

Najveću bol ostavio je svojoj predivnoj supruzi Korneliji, koja je bila njegova velika podrška i snaga kroz život.

Ovim putem u ime cijelog Rukometnog kluba Podravka s.d.d., svih zaposlenika i igračica izražavamo najiskreniju sućut supruzi Korneliji, sinu Noelu i kćeri Anji te ostaloj ožalošćenoj obitelji i prijateljima, a mi ćemo ga pamtiti kao velikog čovjeka koji je puno napravio za hrvatski rukomet, a posebno po dubokom tragu koji je ostavio u Rukometnom klubu Podravka.”

RUKOMET