Samo najbliži članovi obitelji valjda znaju kada je debitirao u prvoj ligi. Teško će bilo tko pamtiti neki njegov gol, nezaboravnu partiju. Samo rijetki će znati nabrojati sve klubove u kojima je igrao. O njemu više znaju zagrebačke ‘frajle’ sa ‘špice’ nego li kibici s tribina u Maksimirskoj ili Kranjčevićevoj ulici. Ipak, njegov lik dugo je mnogima od nas krasio poster zalijepljen na zidu ili vratima sobe.
Nedavna vijest o smrti Davora Brauna vratila me u djetinjstvo. Godina 1982. Za mnoge Dinamovce nulta godina. Anno domini. Vrijeme od kojeg se počinje brojati nova era. Za mene godina kada sam od nekoga tko po sobi, dvorištu ili igralištu samo pokušava natjeravati loptu počeo postajati sportski fanatik. Jer te je godine Dinamo bio prvak. U ljeto je bilo Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, a krenuo sam na jesen u školu pa sam uz SN reviju ili ‘sportske’ trenirao čitanje…
ĆIRO IZMEĐU ZAJECA I KRANJČARA
Toga sam proljeća znao, utorkom ili srijedom ne sjećam se više, kada tata s posla dolazi kući donijeti će SN reviju, tjedno izdanje koje je tada imalo tiražu veću nego li brojni portali u tjedan dana sakupe klikova. Jednom tako donio je kući, ne sjećam se više SN reviju. Ne sjećam se više je li to bilo neko posebno izdanje. U sredini je bio veliki poster na kojem je velikim slovima pisalo DINAMO 82.
Veliku većinu igrača već sam prepoznavao. U donjem redu ili kako je pisalo na posteru doljnji red sjede, sa Ćirom u sredini, ovaj put u trenerci bez bijeloga šala između dvojice najvećih iz generacije Kranjčara i Zajeca. Do Zajeca s desne strane su jedan do drugoga sjedila meni tada najdraži igrači Štef Deverić i Marko Mlinarić, a na kraju na desnoj strani Džemal Mustedanagić. S lijeve strane redom bili su Drago Dumbović, koji je ubrzo potom umjesto crne rudlave kose bio potpuno ćelav (koliko se sjećam napala ga je neka bolest zbog čega je ostao bez kose), pa zatim Ismet Hadžić, Pero Bručić. Sve redom prvotimci toga šampionskog Dinama.
Znao sam i ostale u gornjim redovima. Naravno golmana Marijana Vlaka i njegovu rezervu Tomislava Ivkovića. Pa Edija Krnčevića, rođenog u australskom Geelongu, prvi valjda igrač koji je stigao iz dijaspore ili kako su u to vrijeme govorili emigracije što je kod ondašnje vlasti imalo negativne asocijacije. U gornjem redu dakako bio je najbolji strijelac te kompletne sezone Snješko Cerin. Urnebesno mi je bilo što se zove kao i Bijelić! Prepoznao sam i bekove Zvjezdana Cvetkovića i Milivoja Bračuna koji je toga proljeća na Poljudu isprovocirao Zlatka Vujovića pa im je sudac doktor Matovinović, kasnije prvo Oko sokolovo, obojici podijelio crvene kartone pa su ruku pod ruku napustili teren. Dinamo je slavio s 2:1 što je možda bila i ključna pobjeda na putu prema tituli…
Prepoznavao sam i Dragana Bošnjaka i Zorana Panića koji je tog proljeća ‘uskočio’ u momčad umjesto Deverića kojem je tamo neki ‘kostolomac’ iz Partizana, kakvih je bilo u svim klubovima jugo lige, u Beogradu slomio nogu pa ga se dobar dio polusezone moglo naći u rubrici Sportskih novosti ‘nedostaje’ kojom su se najavljivale sve utakmice predstojećeg kola.
‘FIZITERAPEUT’ ČAČKOVIĆ
Znao sam da je Ćirin prvi pomoćnik Belin. Negdje je kod njega pisalo Rudi, a negdje Rudolf što je jednog malog dječaka prilično zbunjivalo. Umirao sam od smijeha, što se jedan brko preziva Čačković. Uz znatiželjno pitanje jednog dječaka: a što radi ‘fiziterapeut’.
Naravno, bilo je i onih koje nisam prepoznavao…
“Tko je ovaj čupavi u sredini do Bračuna?”, pitao sam tatu. “To ti je Davor Braun. Njegov tata isto je igrao u Dinamu, kada dođemo u Zagreb pokazat ću ti njihov kafić“.
I tako sljedeći put kada smo došli u Zagreb uz Zoološki vrt i onaj naravno tada dječaku impresivni objekt preko puta, morali smo, na tatino, ne i mamino zadovoljstvo, posjetiti i Braunov kafić, ali i kafić ‘Z‘ u Tkalčićevoj ulici koji je tada bio u vlasništvu Velimira Zajeca. Tata je o Dinamu znao sve. Ispred Maksimira bili su parkirani automobili. Po registarskoj oznaci znao je da je ovo automobil od Deverića, a ovaj od Ćire. Pa smo ih tražili po hodnicima i kancelarijama Dinama, otvarajući kvake s malim slovom d koje su mnogo godina kasnije skidane kao nepoželjne. “A tko je do Brauna?” Pitao sam. “To je Dragićević…” Jedan do drugoga stajali su braća Dragičević. Nikada pa ni danas nisam znao koji je Emil, a koji Hrvoje, obzirom da su bili blizanci. U gornjem redu stajali su još i brkati Marin Kurtela, pa Miro Stipić, Milan Čalasan, a skroz na kraju slijeva na desno Željko Hohnjec. Kako sam pretpostavljao da se radi o najmlađem u tom društvu uvijek sam navijao da uđe u igru što je doista bilo rijetkost. Bili su to sve epizodisti u tom Dinamovom proljeću, ali ipak zaslužili su biti likovi na mom zidu.
PRESELILI SA ZIDA
I stajali su tamo dugo. I godinu potom. Više nije bila ’82. Već uoči sljedeće sezone neki igrači s postera su otišli iz Dinama. Koliko se sjećam među prvima Panić je otišao u Galeniku, a Ivković i Hohnjec u jedan drugi Dinamo, onaj iz Vinkovaca. A i Dinamo godinu poslije više nije bio šampion. Ali je poster ostao visjeti…
Što je bilo s mojim posterom?
I on je jednom zauvijek sišao sa zida. Onoga trenutka kada smo preselili iz stana u novu kuću. Novu sobu ubrzo su krasili igrači Cibone…
Dugo sam držao poster, ne sjećam se više je li iz SN revije ili Sprinta, s Draženom kako u skoku gura loptu kroz noge. Stigle su i devedesete. Uz novi poster Dinama s Bobanom, Šukerom, Kužeom, Shalom i ostalima, zalijepio sam i jedan Prljavog kazališta, otkinut iz tadašnjeg tjednika TOP. Prljavci su se slikali na Maksimiru, a Jasenko Houra bio je u obučen u preokrenutu spitfire jaknu, popularnu tada među navijačima. A moji dječački junaci nisu pali u zaborav. I danas ih, gotovo redom kako su stajali na posteru, mogu nabrojati, premda o mnogima od njih godinama nisam ništa čuo ni pročitao. Tek rijetki intervjui, kao i na žalost vijest o smrti, budili su uspomene.
Jedan takav intervju otkrio je kako je Željko Hohnjec godinama poslije radio kao grobar u svome mjestu negdje u Zagorju. Na žalost, kao što je moj poster skinut sa zida preseljenjem, tako su i moji likovi s njega počeli seliti na drugi svijet. Hadžić, Zvjezdan Cvetković, Dragan Bošnjak. Nedavno i Braun…
U mom sjećanju vječno će ostati onaj Čupavi, četvrti zdesna između Bračuna i jednog od Dragićevića.
(Piše: Ivan Debakl)
