Hrvatska atletičarka Blanka Vlašić osvojila je brončanu medalju u skoku u vis na olimpijskim igrama u Rio de Janeiru s preskočenih 197 cm, iz drugog pokušaja.

Pod injekcijama protiv bolova, vidno šepajući i gotovo na rubu snaga, Blanka je načinila pravi podvig osvojivši broncu nakon što je u Pekingu 2008. bila srebrna. Zlato je osvojila Španjolka Ruth Beitia sa 197 cm, bez rušenja, koliko je preskočila i drugoplasirana Bugarka Mirela Demireva.

Blanki su to bile četvrte olimpijske igre. U Sydneyju je nastupila kao 16-godišnjakinja osvojivši 17. mjesto s preskočenih 192 cm. U Ateni 2004. je zauzela 11. mjesto preskočivši 189 cm, a četiri godine poslije u Pekingu je bila druga sa sjajnih 205 cm.

Blanka je tako idealno zaokružila hrvatsku olimpijsku priču u Rio de Janeiru osvojivši deseto odličje pri čemu drugu broncu nakon pet zlata i tri srebra.

“Ovo će uvijek biti moja posebna medalja, borila sam se kao ranjena srna u šumi, koja bježi od lovca i, eto, lovac je nije ulovio i osvojila je broncu. Naravno da uvijek očekuješ najbolje, dođeš na stadion i nadaš se da ćeš skočiti 2.05, ali u realnosti to nije tako. Ja 20 godina imam svoj zalet, a sada smo zbog operacije iskušavali taj drugi, s kojim nisam baš srasla. Desna noga me je jako boljela. Već sam na samom početku vidjela da ću se mučiti i boriti za svaki skok. Primila sam blokadu, no ja tu nogu ipak nisam potpuno osjećala, rekla je Blanka dodavši kako je i sama sumnjala u sebe.

“Prije dva tjedna me toliko boljelo da sam rekla da neću ići u Rio de Janeiro. Srećom, ipak smo došli u Brazil, na krilima vjere i Boga koji me vodio,” dodala je Blanka

“Ma jeste li samo vidjeli koliko sam bila blizu dva metra? I mene je to iznenadilo. Zapravo, kad je završilo nisam ni znala da sam osvojila broncu. Ovo je stvarno moja medalja za hrabrost, moja najbolnija medalja. Mislim, sada sam na prekretnici – ili ću na potpunu rehabilitaciju, bez treninga i skokova do sve to ne zacijeli ili ću otići…”

” Makar, treneru sam rekla – sada će me morati trenirati do Tokija.”