Sara Kolak osvojila je zlatnu olimpijsku medalju! Koplje je bacila do 66,18 metara, što je bilo predalako za konkurenciju, osvajačice brojnih odličja s velikih natjecanja svjetske prvakinje, rekorderke i sada već bivše olimpijske pobjednice…
“Još ne vjerujem,” bile su prve riječi olimpijske pobjednice!
“Zaslužila jesam, borila se jesam i htjela sam samo pokazati da se nisam ‘zasitila’ samo ulaskom u finale. Htjela sam pokazati da sam sposobna za borbu da se mogu nositi s najboljim atletičarkama ovog svijeta!”
“Mama, tata, Mato, zlato ide doma,” poručila je u razgovoru za HRT neposredno nakon spektakularnog ostvarenja!
“Iskreno, kad dođeš u finale bilo kojeg velikog natjecanja mora ti biti cilj medalja. Možda nećeš baciti dovoljno ove, ali budeš iduće godine. To mora biti cilj! Nas 12 se za to borimo! meni je cilj bio baciti koplje na 65 metara, ali ovo je ispalo jako daleko!
“Zahvalila bih se svom treneru,” istaknula je Sara posebno emotivno. Slovenac Andrej Hajnšek je i trener slovenske bacačice koplja Martine Ratej, koja joj je sparing partnerica. “Bacam njena koplja, vučemo jedna drugu, učim od nje, žao mi je što ona nije ušla u finale!” Zahvalila se cijeloj ekipi, Sandri Perković i Edisu Elkaseviću, košarkašima koji su ju došli bodriti.
Jedna je Sandra – ja sam Sara
Sandra je pripremala Saru, bila joj je podrška i savjetnica, a napravila joj je i frizuru za natjecanje: “Jedna je Sandra, ona je legenda hrvatskog i svjetskog sporta. Napravila sam veliku stvar, ali ja još trebam puno raditi. Jedna je Sandra, a ja sam Sara!”
“Jedva čekam da mi stave medalju oko vrata i da čujem himnu!”
“Svi su mi rekli, opusti se i uživaj, ovo su ti prve Olimpijske igre. Znam da sam napravila veliku stvar, spremali smo se i fizički i psihički, drago mi je da se to stvarno sve poklopilo.”
Da nije mojih roditelja…
Sara je ponovno istaknula jednu bolnu istinu. Ona nije produkt sustavnog rada u hrvatskoj atletici, nego individualnog odricanja: “Da nema mojih roditelja ja ne bih uspjela. Sve se na kraju isplati, samo treba ‘gristi’. Navikla sam na odricanja, navikla sam na sve, bit će ih još više. Ovo je jako veliki motiv za dalje!”
Sara u Sloveniji živi kod trenerove mame: “Ponudio mi je krov nad glavom, u početku je bilo teško. On je meni ‘tata broj 2′, brine o meni od 0-24, a sad ima olimpijsku pobjednicu! Nismo to očekivali, ali znamo koliko smo se mučili i znam da sada i tamo svi Slovenci feštaju. Blagoslovljena sam kakve ljude imam oko sebe!”
“Znam i da su Ludbrežani na nogama, hvala vam svima! Jedva čekam da čujem himnu,” ponovila je za kraj.
