Hrvatska tenisačica Ana Konjuh posljednje tjedne provodi na zagrebačkoj adresi. Za povratak na teniske terene trenira kod kuće…

“Nalazim se u Zagrebu. Nemamo nažalost previše opcija gdje biti u ovo vrijeme i nadam se da smo svi doma i da se pazimo. Vrijeme provodim trenirajući doma koliko mogu, spavam malo više nego inače sada kada imam priliku, a drugo vrijeme kuham, čistim, preslažem ormare i ustvari sve ono za što inače nikad nemamo vremena,” otkrila je Ana.

“Sve u svemu malo mi se usporio život kao i svima. Iskoristimo ovo vrijeme najbolje što možemo!”

Ani ovih dana najviše nedostaje njena sloboda, ali otkriva i neke svoje druge talente, poput kuhanja.

“Dosta sam aktivna osoba i sada nam je dosta toga zabranjeno, nedostaje mi druženje s obitelji i prijateljima!”

“Tijekom ove karantene više vremena provodim u kuhinji tako da kuham svaki dan. Inače kad imam dosta treninga više pripremam neka jednostavnija i brza jela. Najradije pripremam rižu, špinat i piletinu, mislim da mi to nikada neće dosaditi!”

Preko društvenih mreža komunicira s navijačima, a prisjetilase  i svojih teniskih početaka…

”Imala sam četiri godine kada sam počela trenirati tenis. Išla sam gledati stariju sestru koja je već trenirala i ostalo je povijest! Cijela obitelj mi je od prvog dana bila podrška, pogotovo tata i sestra. I mama me podržavala ali je i uvijek inzistirala da poštujem školske obaveze i imam dobre ocjene. To nije uvijek bilo lako, no danas mi je drago zbog toga. Najveći uspjeh je bilo osvajanje juniorskog Australian Opena i u pojedinačnoj i u konkurenciji parova. To je bio ustvari prvi trenutak kad sam pomislila da stvarno imam šanse uspjeti u ovom sportu i ostvariti svoje snove tako da ga neću nikada zaboraviti,” istaknula je 22-godišnjakinja.

”Najveći teniski uzor mi je definitivno Roger Federer, ali voljela sam pogledati i Li Na i Kim Clijsters!”

Konjuh je krajem 2017. godine bila 20. tenisačica svijeta, međutim, posljednje dvije godine ima dosta problema s ozljedama.

“Još uvijek se oporavljam, nažalost po četvrti put. Najteže i najviše frustrirajuće je ustvari neznanje hoće li uspjeti, hoću li napokon biti bez boli. Evo dan danas nakon više od godinu dana od zadnje operacije još uvijek ne znam hoće li sve biti u redu kad se vratim na turnire i je li operacija uspjela i je li napokon to bio problem.”

“Jedino mi je preostalo čekati, nadati se i vidjeti jesam li napokon riješila problem!”

“Vrlo je važno imati obrazovanje u životu bez obzira kojim putem vas život odveo to je ipak nekakva osnova i nešto na čemu uvijek možemo graditi dalje. Sve u svemu mislim da ćemo sada, nakon ove pandemije i vremena kada smo bili izolirani, puno više cijeniti ‘obične stvari’ u životu i shvatiti koliko smo puno toga uzimali zdravo za gotovo,” zaključila je Ana.