Vjekoslav Majer je Dnevnik malog Perice smjestio u Zagreb prije Drugog svjetskog rata. Bez obzira što je jedan lik sa smiješnim brkovima u Njemačkoj već zveckao oružjem, bila su to ipak čini se lijepa vremena. Krešo Golik, sjajno je ekranizirao roman u filmu ‘Tko pjeva zlo ne misli’ početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nedavno sam opet pogledao Golikovo remek djelo koje prikazuje jedan puno bezbrižniji Zagreb. Posebno u usporedbi s ovim danas kada umjesto pljeska pleh orkestru koji svira na paviljonu u Zrinjevcu ili Maksimiru, Purgeri i ostali stanovnici glavnog grada danas plješću sa svojih balkona u znak potpore liječnicima ili tragično nastradaloj djevojčici Anamariji u Đorđićevoj ulici. Ipak i nakon stotog gledanja Tko pjeva zlo ne misli (jedino sam češće gledao legendarne Šijanove filmove nap.a), zaključujem kako smo i mi rođeni i odrastali u drugoj polovici desetljeća na čijem je početku snimljen film imali život dosta sličan onom maloga Perice. Kao i Šafranekovi, vikende smo provodili sa svojim obiteljima u šetnji gradom ili na nekom od izletišta. Ljeti obično na kupalištima, a tijekom ostalih godišnjih doba za vrijeme toplih dana u šetnji parkom ili Zoološkim vrtom. Tako je bilo nedjeljom popodne, a prijepodne su tate odlazili kod nekog svoga ‘Žnidaršića‘ na gemišt, špricer ili nešto kratko prije nedjeljnog ručka, raspravljajući s gostima lokala ne o Abesincima i Mandžuriji, već o Iraku i Iranu što je u to vrijeme bilo glavno svjetsko ratno žarište.
Ipak, osim što nas mame nisu oblačile u mornarska odijela, već eventualno u mornarsku majicu ili one s likom Sandokana, Prleta i Tihija ili već tada omiljenog nogometnog kluba, ipak ima jedan dodatak kojeg su obavezno imali naši starci, a nisu ga u nedjeljnoj razbibrizi koristili ni gospon Franjo, a ni Fulir…
A SADA SPORT … I GLAZBA…
Nedjeljom smo popodne tako, ako ne ljeti na kupanju, provodili na dva mjesta. Ili u Zoološkom vrtu ili kod maminog ujaka. U Zoološki vrt tata je obavezno nosio i mali radio tranzistorčić. Slušali su se radijski prijenosi utakmica, koje su nam tada bili naš iPhone, SofaScore, Arena i Sportklub u jednom. Mjesto i program, ili današnjim rječnikom platforma, odakle smo najbrže tada dobivali informacije o rezultatima sa svih prvoligaških stadiona tadašnje države kao i o ostalim sportskim rezultatima. Znani i neznani su nam išli u susret i kada su primijetili tatu s naslonjenim uhom na radio dovikivali su mu:
“Kako Dinamo, kako Hajduk, kako Osijek, kako Zvezda?”
Prodavača špica i kokica na ulazu u Zoološki zanimalo je i kako stoji Priština. Znalo se dogoditi da tata shvati u nedjelju kako su mu iscurile baterije. Trgovine nedjeljom tada nisu radile. Onda smo obavezno išli na pričuvne položaje kod maminog ujaka. Živio je dovoljno daleko da to bude ugodna šetnja, ali i dovoljno blizu pa da ne moram poput Štrumfova svako malo pitati ‘ima li još puno?’. Mamin ujak živio je u kući s velikim dvorištem po kojem smo se bratić i ja mogli vijati, ali i igrati nogomet. U hladovini uz kuću bio je postavljen veliki stol s klupama. I ono najvažnije. Vani je bio veliki radio EI Simfonija, proizvodnje tadašnje Elektronske industrije iz Niša. S velikim dugmadima i kotačem za mijenjanje stanica. Tako su se muški članovi obitelji okupljali uz veliki radio, osvježavajući se hladnim pićem. Ujna je dakako obavezno servirala kolače, pa smo bratić i ja između dvije tekme dolazili popit sok i pojesti po jedan kolač. Istovremeno je obično i onaj prvi susjed taman nešto čačkao u vrtu pa je razgovijetno mogao slušati radijske prijenose.
Gol, gol, gol, gol, čuo se glas beogradskog spikera Radivoja Markovića u špici emisije ‘Vreme sporta i razonode‘, kada je te nedjelje bio domaćin beogradski studio.
Kada je emisija išla iz Zagreba i tada se zvala ‘A sada sport…..i glazba‘. Sa zaraznom glazbom koja se i danas emitira na početku emisije koja će ove godine proslaviti 65 godina emitiranja (prvi urednik emisije bio je legendarni Mladen Delić).
POPIJTE LOZU ZA JOZU
I onda je krenulo javljanje reportera na prvoligaškim stadionima…
Kretalo se uvijek od derbija. Iz Beograda se osim spomenutog Radivoja Markovića javljao i njegov prezimenjak Marko Marković, koji je dan kasnije vodio sportsku emisiju Indirekt s prilozima i najljepšim golovima kola. U njoj je posebna rubrika bila i Kutak za sporni trenutak Vladanka Stojakovića, što je bila prethodnica današnjem Oku sokolovu. Kako je Beograd uvijek imao dva, a često i tri prvoligaša (osim Zvezde i Partizana bili su tu i OFK Beograd, Rad, zemunska Galenika odnosno kasnije Zemun…) otamo su se javljali i Risto Kubura, Jordan Ivanović…
Odlazimo na Maksimir…
Iz Zagreba su se javljali Fredi Kramer, Ivica Škopljanac te svakako najupamćeniji od njih Ivo Tomić.
“Evo, popijte lozu za našega Jozu”, vikao je Tomić nakon gola Dinamovog napadača Joze Bogdanovića.
Priča je navodno da se jedan slušatelj doista i napio na svaki Tomićev poziv za popiti lozu za Jozu. Tomić je prenosio utakmice jedinstvenim stilom. Svakom igraču dao je nadimak u rimama. Pa je to bila ‘mala varka Mlinarića Marka‘, Kujtim Shala je bio ‘najslađa plava baklava‘, Vlado Kasalo, slavonsko zlatno ralo, Šuker je bio ‘osječki cuker‘, Turopoljski tref bio je Deverić Štef, a Dinamovo med i mlijeko Zajec Zeko. U skladu s dolaskom političkih promjena, Zvonimir Boban bio je Dinamov ban…
“Steinbrűckner. Ovaj dečko ima kliker”, govorio je Tomić o Osijekovom veznjaku u onim prijenosima kad je bio zadužen za dolazak u Gradski vrt.
Jednom smo bili na utakmici u Osijeku, a prenosio je Tomić. Naravno, na tribinama brojni su gledatelji imali tranzistore na uhu, osluškujući što se događa na ostalim terenima. Međutim, kada se uključivao iz Osijeka Tomić, ljudi su pojačavali svoje radio aparate, i još pozornije slušali, bez obzira što su uživo gledali utakmicu. “Kukurić je zakukuriknuo“, vikao je Tomić o Osijekovom igraču Draženu Kukuriću, a tribinama se prolomio smijeh.
Oni koji nisu imali radio dovikivali su: “Što je opet rekao Tomić?”
Iz Osijeka se tada, ali i još donedavno, javljao Đorđe Ivković. Pretpostavljam kako je tada kada je po zadatku u Osijek stigao Tomić, legendarni Đole bio na utakmici u Vinkovcima otkrivajući je li Sulejman Halilović zabio za vinkovački Dinamo, što je bilo doista čudo ako nije.
“Da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”, započinjao je navečer u Sportskom pregledu legendarni Đole svoj izvještaj s utakmice iz Gradskog vrta obično kada je Osijek iznenadio nekoga favorita.
RADIO, OVO JE TVOJ KRAJ…
Iz Rijeke, ispod stijena Kantride javljao se Ivica Kovačević, kasnije i Željko Kesovija. Edo Pezzi javljanjima iz Poljuda gotovo je postao jedna od asocijacija na Hajduk. Posebno Dalmatincima koji su živjeli u inozemstvu ili radili na brodovima pa su im radijske emisije bile doticaj s kućom. Sa sarajevskih nogometnih hramova Koševa i Grbavice javljao se Mirko Kamenjašević. Stariji su često prepričavali kako je tijekom jednoga prijenosa rekao da je lopta došla do Ivice Osima pa je predložio ‘glazbu iz našeg studija‘ dok Osim ne izgubi loptu. O nastupima trojca BMV (Bajević, Marić, Vladić), a kasnije i golovima napadačkog trozupca Kajtaz, Jurić, Tuce ispod mostarskog Bijelog Brijega javljao se Jovo Jovanović. O prvim danima Dejana Savičevića i Predraga Mijatovića sa stadiona Pod Goricom javljao se Bata Kokolj. Otežanim službenim jezikom iz Skoplja je prijenose Boris Đorđioski najčešće prekidao kada su zabijali Vasil Ringov ili kasnije Darko Pančev.
Najlošiji zvuk bio je kada se uključivalo iz Prištine. Kada se javljao Gani Ajeti ne samo da je imao zvučnu kulisu navijača, već se činilo kako se zapravo radi o prijenosu navijanja, a radijski reporter pokušavao je dovikivati iz pozadine što se događa.
Nije to slušanje prijenosa bilo uvijek tako bezbrižno kao šetnja Šafranekovih starim Zagrebom. Bilo je tu i psovanja i pljuvanja i svađa. Nekoliko puta zamalo je i EI Simfonija nastradala. Jednom je tako u ujakovom dvorištu zamalo došlo i do tučnjave. Ujak kod kojeg smo slušali utakmice bio je Dinamovac, a njegov rođeni brat Hajdukovac. I jednom zgodom, Hajduk primi gol, a ujak Hajdukovac zamahne prema radiju, iščupa ga iz utičnice i krene ga razbiti…
Otada je ujak Dinamovac zabranio ujaku Hajdukovcu dolazak na nedjeljna okupljanja i slušanje utakmice. “Krv ti tvoju, razbijaj svoj radio kod kuće,” poručio je ujak Dinamovac svome bratu kao da nisu iste krvi.
Otada pa valjda do kraja svojih života družili su se jedino kada nije bilo utakmica. Jer najmanje što može u tim trenucima nastradati je radio. Zbog nogometa se zauvijek mogu razbiti bratske, obiteljske i sve prijateljske veze.
Danas, naravno prizivam trenutke kada će se ponovno vratiti nogomet…
Na radio, ali i na televiziju. Premda, nedjeljom više ne držimo tranzistor na uhu, već s daljinskim u rukama vrtimo razne sportske programe i utakmica s različitih liga diljem Europe. Od HNL-a do Bundeslige, La lige, Serie A i Premier lige.
Nažalost, Ivo Tomić nije doživio HNL. Preminuo je u proljeće ’92. nekoliko dana prije prvog službenog kola novonastale lige. Nisam siguran bi li danas i nama, ali posebno mlađim generacijama, bilo jednako zabavno kada bi on prenosio. Na primjer da lopta dolazi do Dugopoljske lije, Caktaš Mije. Bi li ‘zasijala sjajna zvijezda iznad Metkovića‘ u čast Brune Petkovića i bi li Bočkaj Petar bio ‘Zagorski vjetar‘?
A pokušavam zamisliti i danas šetnju Zoološkim vrtom s tranzistorom na uhu…
Nepoznati nam dolazi u susretu i upita: “Kako stoji Liverpool?”
(Piše: Ivan Debakl)
