Nema sporta ovih dana. Nema Lige prvaka, nema Eurolige, NBA lige…
Gledam zato ponovno Dražena.
Našeg Dražena.
Ne trebam govoriti prezime jer svi znamo tko je to Dražen. Kao da nikada nije otišao. Baca slobodno bacanje. Triput loptu lupi o pod i uzdah prije izbačaja. Koliko smo puta samo to vidjeli? Gledam ga u dresu Cibone. Od Atene i pobjede nad Realom prošlo je 35 godina. Zar već toliko?
CIBONINE GODINE
Gledam Dražena zajedno s bratom Acom, Čuturom, Nakićem, Knegom… Vratim se onda u sadašnjost i gledam na Facebook stranici Povijest Cibone. Upravo je ta petorka izabrana u idealnu u povijesti ‘Vukova s Tuškanca‘. Lome se još koplja tko je bio najbolji centar u povijesti Knego ili Ćosić. Da, sjećam se i kada je Ćosić igrao u Ciboni. Donio joj je prvi naslov ’82. godine kada su u Zagreb stigli naslovi u nogometu, košarci, ženskoj košarci i odbojci. Iste je godine s Cibonom osvojio i Kup pobjednika kupova. Sjećam se i te utakmice s Realom. Kroz maglu, ali se sjećam. Sjećam se i godinu potom kako smo ljeti obiteljski obilazili Split, Zadar i Šibenik. Šetnja rivom značila je obavezno i potragu za sladoledom. A na kafićima i zidovima oblijepljeni plakati. U sva tri grada: ‘Oproštaj Krešimira Ćosića‘. Najava utakmice njegovog oproštaja…
STIGLA JUGOPLASTIKA I NBA
Vremeplov ide dalje. Kraj je osamdesetih. Jugoplastika. Bez obzira što sam već tada bio zagriženi ‘Cibos‘, što sam se nekako sam ‘zarazio’, jer tata baš i nije volio košarku, veselio sam se i uspjesima Jugoplastike. I njihovih pobjeda nad Partizanom i Zvezdom. “Gdje ste sada Delije?“, skandirale su krcate Gripe u trenutku kada je Toni Kukoč zakucavao iza leđa, što se tada moglo vidjeti samo na video snimkama i to iznajmljenoj kazeti u nekoj lokalnoj videoteci kakve su bile popularne u svim kvartovima. Na kazeti je pisalo ‘NBA action’ ili ‘Sport action’. Kazeta s najboljim akcijama bila je nama klincima na ulasku u tinejdžersku dob popularna jednako kao i ‘akcijski’ filmovi Terese Orlowski. Prvi put je negdje sredinom osamdesetih u emisiji Svijet sporta koja je išla ponedjeljkom prikazana snimka utakmice Istoka i Zapada. Sjećam se, a ne sjećam se koja je to točno bila godina, za MVP igrača proglašen je Ralph Sampson. Činio je u to vrijeme ‘Twin Towerse’ s nadolazećim tada mladim Hakeem Olajuwonom, izabranom od Houston Rocketsa kao prvi pick na draftu 1984. godine. Kao drugi pick Portland je iste godine izabrao izvjesnog Sama Bowieja, a onda su Chicago Bullsi odabrali Michaela Jordana…
I tada je počela povijest.
Nama ipak povijest NBA lige započela 1988. godine. Tada je prvi put tadašnji TV Zagreb prenosio finale NBA lige između LA Lakersa s Magic Johnsonom i Kareem Abdul Jabbarom i Detroit Pistonsa, legendarnih ‘Bad Boysa‘, s Isiah Thomasom, Joe Dumarsom, Bill Laimbeerom (taj je znao potegnuti šakom u facu nap.a) i Dennis Rodmanom. Krajem osamdesetih, negdje istovremeno s NBA ligom na TV Zagreb, stigla je i Jugoplastika. Gledam danas Jugoplastiku i njihove europske naslove. Sjećam se sva tri finala. Gledam danas Kukoča sa svojih 208 cm i kilažom manjom nego li ja sada imam na svojih 180. Gledam Rađu, mladog Rađu. Radi ono što smo tada saznali iz video kazeta da Amerikanci zovu ‘coast to coast’. I Duleta Ivanovića s karakterističnim izbačajem za tri poena. I Sretenovića kako se gura ispod koljena centara. I Sobinovog karakterističnog okreta ispod koša. Koliko dugo ga samo nisam vidio…
SUBOTA U 17 SATI
Teško bih mlađim generacijama mogao objasniti što nam je tih godina značila košarka. Bez ikakvog pretjerivanja bila je popularnija od nogometa. Jer osamdesetih nogomet u bivšoj Jugoslaviji, nogomet je priuštio ljudima dosta razočaranja. Posebno reprezentativni premda i kada je riječ o klupskom nogometu svi se iz tih godina danas više sjećaju nekih poraza poput onog Hajdukovog od Tottenhama, Željinog od Videotona ili Zvezdinog od Milana, čak i Dinamovog u prvom kolu Kupa pobjednika kupova od te godine kasnijeg finaliste Porta. A košarka i klupska i reprezentativna donosila je u domove ljudima radost. Poneko i razočaranje poput propuštene prigode na Svjetskom prvenstvu 1986. godine kada je u polufinalu Jugoslavija vodila protiv Sovjetskog saveza u zadnjoj minuti devet razlike. I prokockala sve u produžetku. Koliko sam tada bio ljut na Vladu Divca! Još više na tadašnjeg izbornika Krešu Ćosića što je jednog 18-godišnjaka tada ostavio u igri u zadnjim sekundama. Divac je uplakan zbog sviranih koraka natjerao mnogima suze i pred televizorima.
Košarkaški vizionari
Nisam to tako doživljavao. Shvaćam to tek danas. Košarka je u to vrijeme imala i ljude-vizionare. Prave ljude na pravim mjestima. I dok se primjerice čak i neke nogometne utakmice jugo klubova u Europi nisu prenosile (tek davale snimka u satima Terese Orlowski) pod danas sumanutim izgovorom kako bi to ‘bilo nepravedno za sve one koji su kupili ulaznicu i došli na stadion‘, košarka je svake subote popodne imala svoj termin. I prenosile su se utakmice. Iz Doma sportova, Skenderije, Hale pionir, Gripa, Jazina, s Baldekina…
Košarkaški derbi svake subote u 17 sati.
Play-off prijenosi pod normalno. Imala je košarka tada i sreću što je za šefa informativnog programa TV Beograd stigao Nebojša Popović. Jedan od osnivača Košarkaškog kluba Crvena zvezda, kasnije reprezentativac i trener, a njegov lik kao glavni utjelovljen je i u filmu ‘Bit ćemo prvaci svijeta’ (originalno Bićemo prvaci sveta), koji je zapravo napravljen na krilima popularnosti u Srbiji ranije snimanog filma ‘Montevideo Bog te video’ o nogometnoj reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. godine. Košarka i košarkaši na taj su način stigli u kućanstva u to vrijeme negdje 22 milijuna ljudi koliko je brojala tadašnja država. I u sportskom pregledu osim početnih izvještaja s nogometnih utakmica kola čekala su se i košarkaška izvješća.
I košarka je stvarala svoje zvijezde.
Kao što ih je svaki klub imao svoje neke ‘lokalce’, tako je i košarka imala svoje likove. Ne samo one najveće Dražen, Aco, Kukoč, Rađa, Divac, Paspalj. U Crvenoj zvezdi Žižić, Avdija i Bogosavljev pa do Zorana Radovića s izbačajem kod slobodnjaka jezik lijevo, vrat i glava desno, a lopta na lijevom ramenu. Ili u Zadru Stojko, Pero Popović, Matulović i tada golobradi Komazec i Stipe Šarlija. Priznajem, rastužili su me 1986. kada je Zadar šokantno odnio naslov prvaka Jugoslavije favoriziranoj Ciboni. Da će ga Cibona, tada prvak Europe, osvojiti to se smatralo pod normalnim. Eto i to je sport.
Jedine poraze te godine Cibona je doživjela samo u finalnoj seriji.
Nakon toga zadarskog trijumfa legendarni pokojni Tomislav Ivčić napravio je i danas popularnu pjesmu ‘Večeras je naša fešta‘, koja se i danas prolomi pred kraj utakmice kada je jasno kako tvoja momčad pobjeđuje. Iz toga Zadra stigao je i danas pomalo zaboravljeni Zdenko Babić. On je 1985. godine u jednoj utakmici Kupa Radivoja Koraća postigao čak 144 poena. Sjećam se naslova u novinama, vjerovalo se kako je riječ o tiskarskoj pogreški. Između Zadra i Šibenika i tada je vladalo lokalno rivalstvo. Pa su u Šibenki, kojoj je ukradeno prvenstvo 1983., bili Predrag Šarić (tata Darija Šarića) pa Marelja, Jarić (otac Marka Jarića, srpskog košarkaša bivšeg muža TOP manekenke Brazilke Adriane Lime). Pa kasnije Slavica ili Žurić. Ili u Bosni od Radovanovića i Benačeka, preko Mutapčića i Primorca do Radulovića sjajnog pucača često na vrhu liste strijelaca koju su svaki tjedan na isključivo košarci namijenjenoj stranici objavljivale Sportske novosti. U tom samom vrhu godinama je bio i Duško Ivanović, tada igrač titogradske Budućnosti prije nego li je pristigao u Jugoplastiku. Beograd je imao vrlo često tri kluba u Prvoj A ligi, kako se zvala. U to vrijeme jak je bio IMT (skraćenica za Industriju motora i traktora) čije su zvijezde bile Milan Mlađan ili Slaviša Koprivica. Košarkaških zvijezda bilo je tada od Triglava do Đevđelije od Vilfana i kasnije također sjajnog strijelca Slobodana Subotića u Smelt Olimpiji do Georgijevskog i kasnije Naumovskog u Rabotničkom. Skopje je inače imao dva jaka košarkaška kluba. Rabotnički i MZT su igrali u to vrijeme u Prvoj A ligi. Bilo je tu još. Divac je prije Partizana kao 18-godišnjak reprezentativni status stekao igrajući za Slogu iz Kraljeva. Kada su se TV kamere uključivale iz Čačka, u centru pažnje obično je bio Obrad Šarančić. Zanimljiva je priča o, mnogima potpuno nepoznatom, Milovanu Tasiću. Igrao je za beogradski Radnički, no najviše se proslavio igrajući u Šijanovim filmovima. To je onaj što probuši gumu na autobusu u ‘Tko to tamo peva‘ (Deco, buuši…). Bilo je tih lokalnih zvijezda i u drugoligašima ili kako su se zvali ‘prvobeligaši’. Primjerice u Osijeku su do statusa i danas legendi izrasli braća Dražen i Davor Dogan, a u susjednom Borovu već je tada taj status imao Damir Voloder.
SLOBODAN KOŠ
Takva popularnost košarke prenijela se i na igrališta. ‘Basket‘ se igrao od jutra do mraka. I to vrlo kvalitetan basket. Svi oni koji su tada i nešto kasnije počinjali košarkašku karijeru spominjali su kako im je “igrati basket sa starijima na školskom igralištu bila najveća škola“. Kada ti stariji od tebe zavuče lakat u trbuh ili u bradu! Više je vjerojatno tada boljelo nego li da ti ga kasnije zavuče Shaquille O’Neal. A tek sreća kada te netko od starijih pozove i pita “hoćeš li igrati s nama, fali nam jedan“.
Jednostavno, odrasli smo u vremenu kada se znala hijerarhija.
Imaš loptu igraš, ali kada stariji dolaze, bez pitanja napuštaš teren. I čekaš svoje vrijeme. Da te stariji pozovu ili da padne mrak. Znali smo često igrati i po mraku, jer tada su konačno koševi bili slobodni. Dovlačili smo klupu ispod koša, kako bismo zakucali kao u NBA ligi. Osim školskog, gdje su oba koša bila cijeli dan zauzeta, postojao je u blizini u jednom naselju još jedan koš. I onda jednoga od nas pošalješ biciklom, neka vidi je li možda koš slobodan. Vraća se taj obično najmlađi ili najslabiji među nama, nakon 15-ak minuta kazati nam sretnu vijest “koš je slobodan“. Jer tada nije bilo mobitela. Morao si otići vidjeti i vratiti se kako bi javio. Naravno, kada smo došli na to igralište i taj je koš bio zauzet. I opet čekaš. Dosadilo to čekanje pa smo izrađivali vlastite koševe. Zakucavali ga za neki zid ili čak dugačke grede od kuća koje su se tada gradile, a obruč smo radili od već zahrđalog kotača starog bicikla I pravili smo koš nešto niži. Kako bi mogli zakucati. NBA nas je već pomalo sve zavladavala. Stigle su i devedesete…
Hrvatskom je zavladao rat, igrališta su se ispraznila. Nisam mogao zamisliti kako će 29 godina kasnije ponovno se isprazniti. No, čovjek, što bi rekla Gabi Novak, pamti samo sretne dane.
I mi pamtimo dane gledajući danas snimku finala s Dream Teamom iz Barcelone.
Opet Dražen, Toni, Stojko, Dino, Komazec… I Cvikov uzvik “spusti se Franjo“. Pa se na postolju pojave Jordan, Pippen, Bird, Magic, ‘svađalica’ Barkley, Karl Malone… Kakve markantne pojave! I danas kada ih vidim izaziva to kod mene ogromno strahopoštovanje. Stizale su pomalo u to ratno vrijeme kod nas i sve češće snimke. Play-off utakmice su se uvelike prenosile. Mi koji smo imali rodbinu u inozemstvu, nakon Božića smo već hodali u ‘Jordanicama’, a zbog ‘play off the day’ najčešće u izvedbi ‘Gospodina Zraka’ najčešće smo i prebacivali na CNN. Češće čak i da čujemo što će Christiane Amanpour reći o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Na žalost, došao je i taj 7. lipanj 1993. godine. Većini nama zapravo 8. lipanj. Tada smo tek čuli tužnu vijest. Jer nije bilo interneta i vijesti ‘odmah i sad’. I svi znamo gdje smo bili toga 8. lipnja. Amerikanci su 3. veljače proglasili Dan kada je umro rock and roll. Nama je 7. lipnja umrla košarka.
Barem onakva kakvu nas danas podsjećaju snimke.
(Piše Ivan Debakl)
