Nakon najuspješnijeg dana hrvatskog sporta u povijesti, osvojene dvije i potvrđene još dvije olimpijske medalje, što čini ukupno sedam hrvatskih medalja na OI u Riju, osvajači, Sandra Perković i Tonči Stipanović u Hrvatskoj su kući dobili poklone od HOO-a, ali i zasluženi pljesak nekoliko desetaka okupljenih navijača.

“Nakon Londona sam si zacrtala cilj, sad sam ga ostvarila, sretna sam! Došla sam u Rio kao glavna kandidatkinja za zlato, a nakon poteškoća u kvalifikacijama i finalu, nakon svega sve je završilo dobro. Nisam htjela obećavati zlato, iako su ga svi očekivali, ali atletika i sport općenito znači u datom trenutku na datom mjestu biti najbolji. Trebaju se poklopiti sve stvari, kao što su se meni poklopile u trećem hicu, pa sam presretna i prezadovoljna ovim natjecanjem. Kako dalje, to ćete morati pitati mog trenera. Moji su apetiti veliki, a na nama je da to zajedno realiziramo. Svako je zlato jednako teško osvojiti, i prvo i zadnje, ali ja ne mislim da mi je ovo zadnje. Meni motivacije ne nedostaje, moji su apetiti puno veći. Ne želim trajati samo jednu medalju. Najljepše se osjećam kad radim ovo što volim, to me maksimalno ispunjava. Prvi sam put na velikom natjecanju pobijedila 2010., evo me sada drugi put na najvišoj olimpijskoj stubi, ali želim još. Ne postoji ništa što će me otjerati s atletskoga stadiona još dugo, dugo godina. Malo sam se zabrinula jedino kad mi se od kuće nisu javili pa sam mislila da se nešto dogodilo, ali kuća je bila krcata novinarima, pa smo se čuli i – ponosni su!”

Trener i Sandrin životni partner Edis Elkasević bio je apsolutno zadovoljan: “S tribine je to izgledalo kao jedan hororac koji je dobio Oskara, ali tek na samome kraju. Na sreću, sve se završilo super, i kvalifikacije i natjecanje, i taj problem kasno večernje pa odmah rano jutarnje natjecanje i kiša, i odgoda natjecanja, i mokra je bila, i doći u selo koje je sat vremena dalje, ujutro se dignuti, već u 7 biti u autobusu, sve to. Večer prije smo se smrzavali, drugo jutro kuhali na suncu, stvarno napeto. Nakon dvije serije bez ispravnoga hica samo sam joj napomenuo da je to napravila i u Helsinkiju i u Amsterdamu, da joj to neće biti prvi put, pa da ponovi sretan treći hitac. Naravno, ja bih volio da toga nema, da sve riješimo u prvoj seriji, kao što to radimo u Dijamantnoj ligi, no ovdje je sve drugačije, veliki je pritisak.”

“Protiv svih ovih cura mi se natječemo i u Dijamantnoj ligi, ali sve one u Selu govore da je ovo nešto sasvim drukčije. Izgubiš jednu Dijamantnu ligu, nema veze, ali ništa nije nije tako jako kao što su Igre. Ovo je stvarno pokazatelj da je ona na vrhu, na samome vrhu. Valja reći da je druga na OI bila Francuskinja s 37 godina. Sandra ima tek 26, ona sad tek ulazi u prave godine za diskašicu. Mi još puno, puno godina možemo biti na vrhu, dva olimpijska ciklusa bez problema, samo se moramo čuvati. Zdravlje je najvažnije, a zdravlje su dobri uvjeti. To je to!”

Tonči Stipanović uzeo je prvu hrvatsku medalju u povijesti našeg jedrenja, ali neće to biti naša posljednje odličje u Riju: “Uvijek će postojati neki mali žal za zlatom, jer biti olimpijski pobjednik je ipak nešto više od biti drugi ili treći. No, presretan sam, preponosan, zadovoljan, a jučer kad je Jozo (trener) bio malo tužan, ja sam mu rekao – ma sve je super, sad imamo što raditi iduće četiri godine! Svi bismo bili sretniji sa zlatom, ali idemo se pripremiti za Tokio, biti će u redu.”

Moj jedriličarski put traje od 1999. godine, svi smo ovdje došli na Igre koji smo tada počeli osvajati medalje, u samom smo vrhu cijelo vrijeme. No, nikad medalje na OI, do sad. Sretan sam. Bio sam četiri puta za redom europski prvak, u Londonu mi je falilo malo iskustva, prve Igre, ponese te, pa sam pao. Ovdje sam bio mirniji, hladna, ništa me nije izbacilo iz takta. Imao sam svoj ritam, čak sam svaki dan radio isto. Odijevao istu majicu, jeo isti doručak, sve isto, ponavljao sam da bi tako i na moru bilo. Jedan dan me samo uzdrmao kad smo jedrili izvan zaljeva po valovima koje na Jadranu uopće nemam, ali sve drugo je bilo odlično. Zadnja regata mi je unatoč lošem startu bila također dobra. Hvala Jozi, sve mi je organizirao, cijela je ekipa disala zajedno, sve smo dobro pokrili, ako velesile, od vjetra do temperatura smo sve znali. U takvim uvjetima sigurnije izlaziš na more i lakše je postaviti taktiku. Neka tako bude i ubuduće. Do Tokija ću svakako dati sve od sebe, ali je problem što prvo moram pobijediti na hrvatskim kvalifikacijama, dolaze mladi, treba i na njih računati. Sad prvo slijedi odmor!”