Odlaskom iz vrhunskog plivanja Gordan Kožulj nije otišao iz sporta. Trostruki olimpijac, osvajač brojnih odličja sa svjetskih i europskih prvenstava član je Izvršnog odbora Hrvatskog plivačkog saveza, ali i Nacionalnog vijeća za sport, a u opširnom razgovoru za Hrvatski klub olimpijaca dotaknuo se nekih ‘teških tema’ hrvatskog sporta.

Zašto, između ostaloga, Hrvatska još uvijek ne uspijeva povući nikakva sredstva iz fondova Europske unije za poboljšanje naše loše i zapuštene sportske infrastrukture.

– Europska unija nije predvidjela značajnije financiranje sporta, a posebice sportske infrastrukture, putem fondova. Točnije rečeno, postoji novi program Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport za razdoblje 2014. – 2020. koji se zove Erasmus+. On, između ostaloga, treba pridonijeti razvoju europske dimenzije u sportu, te se tu stavlja naglasak na transnacionalnim projektima za potporu amaterskom sportu i rješavanju prekograničnih izazova, poput namještanja utakmica i drugih sportskih natjecanja, dopinga, nasilja i rasizma, te na promicanju dobrog upravljanja, ravnopravnosti spolova, socijalne uključenosti i tjelesne aktivnosti za sve. Područje sporta najmanje je u okviru programa Erasmus+ i na njega otpada svega 1,8% programskog budžeta odnosno 266 milijuna eura za 7 programskih godina. Za 2015. godinu predviđeno je 16.78 milijuna eura financijske potpore za projekte iz sve 33 programske zemlje, odnosno za 50-ak projekata. Štoviše, da bi se povukla sredstva iz Erasmus+ aplicira se direktno prema Bruxellesu, a ne prema nacionalnim institucijama.

Tvrdite, dakle, da se sportski objekti i infrastruktura iz EU-fondova ne mogu financirati?

– Ne. Nigdje se sportski objekti ne mogu tako financirati. Toga nije bilo, niti će biti barem do 2020. godine. Sportska infrastruktura se dosad negdje djelomice izgradila pod krinkom financiranja nekih drugih društveno-gospodarskih područja. U Sloveniji i Poljskoj su se, primjerice, sportski objekti radili pod krinkom razvoja regionalnog turizma, ruralnog razvoja i sličnih projekata.

To znači da često citirana tvrdnja kako je, primjerice, Sportski centar Pokljuka izgrađen novcem iz fondova Europske unije za potrebe biatlonaca nije baš sasvim točna?

– Pokljuka uopće nije izgrađena zbog biatlona! Taj je centar financiran kroz prizmu ruralnog razvoja i ruralnog turizma, kako bi se pomoglo lokalnoj zajednici u razvoju zimskog turizma jer su oni zimski turizam predstavili kao ključ njihovog gospodarskog prosperiteta. Razvoj zimskih sportova je samo manji dio te priče. Pokljuka sasvim sigurno nije financirana od strane EU-a da bi se Sloveniji omogućio razvoj vrhunskog sporta. Rekreacija i ruralni turizam su tu bili prioritetni.

Dakle, nema nikakve šanse da povučemo milijune eura za stadione i ostale sportske objekte, o čemu se često piše i govori?

– Nema. Štoviše, upravo zbog toga što su se takvi objekti gradili pod krinkom nečeg drugog, Europska komisija je postrožila praćenje realizacije objekata, pa je sada još teže bilo kakvu sportsku infrastrukturu na takav način isfinancirati.

Valjda, ipak, možemo i mi osmisliti neki „nesportski“ projekt i u njemu progurati neke sportske objekte?

– Mogli bismo. Treba biti kreativan, razumjeti politike EU i pratiti natječaja jer uvijek postoji neka mogućnost povlačenja dijela sredstava. Tako npr. možemo obnoviti pročelja oronulih sportskih objekata jer se upravo izdvajaju značajna sredstva za financiranje povećanja energetske učinkovitosti zgrada kroz obnovu fasada. Također, u Zagrebu smo sa Sveučilištem odnosno Kineziološkim fakultetom napravili projekt koji se zove Zapadni kampus, a kojim je planirano na prostoru oko fakulteta napraviti novu polivalentnu dvoranu, vanjske terene te novu zgradu Instituta za kineziologiju. Takvu smo izgradnju sportske infrastrukture argumentirali višeslojno. Prvo, cijelo Zagrebačko sveučilište nema adekvatnu sportsku infrastrukturu, a tjelesna i zdravstvena kultura je obavezan predmet na prve dvije godine na svim fakultetima, te izborni na ostalim godinama. Trenutno Pravni fakultet u Zagrebu, tako, krši Statut Sveučilišta jer nema dvorane za nastavu tjelesne kulture ni novca za najam dvorane, pa tu nastavu ni ne održava. Drugi razlog je niska razina sportsko-rekreativne aktivnosti mladih, odnosno studenata pa se novom infrastrukturom želi potaknuti i omogućiti zdraviji način života i veću kvalitetu studentskog standarda. Nadalje, i sam Kineziološki fakultet je trenutačno prostorno limitiran, pa nema mogućnost daljnjeg istraživačko-obrazovnog razvoja. Konačno, novi objekti bi pridonijeli i većoj interakciji Kineziološkog fakulteta s općom populacijom koja trenutno nema puno mogućnosti korištenja novih kinezioloških znanja a postoji veliki problem pretilosti i bolesti povezanih s njom. Dakle, obrazovanje, znanost, rekreacija, zdravlje…, pa onda i sport. Europska unija nema svoju strategiju razvoja sporta, ali se sport uvijek provlači kroz strategiju zdravlja, obrazovanja i društvene inkluzije.

U kojem bi iznosu EU-fondovi mogli sufinancirati Zapadni kampus i slične projekte?

– Europski fondovi u takvim projektima sudjeluju s 40 do 80 posto, a ostalo moraju biti nacionalna sredstva.

Koliko si možemo pomoći sami, donošenjem Nacionalnog programa ili strategije sporta, dokumenta koji ni osam godina od donošenja Zakona o sportu nije ugledao svjetlo dana? Zašto se, zapravo, toliko kasni sa strategijom?

– Da bi strategija bila prava strategija, a ne samo lista lijepih želja ona se mora temeljiti na konkretnim brojkama. Glavni razlog zbog kojeg strategija još nije donesena je dugogodišnje zanemarivanje sporta u temeljnim pretpostavkama kao što je evaluacija ključnih gradbenih blokova sporta u društvu poput: sportskih objekata (brojnost, kvaliteta, status), stručnih kadrova (brojnost, kompetencije), sudionika u sportu i rekreaciji i dr. To je bio glavni kamen spoticanja svih ovih osam godina koliko sam ja u Nacionalnom vijeću za sport. Tražili smo izradu šest analitičkih studija koje bi bile osnova za izradu strategije. Do sada su realizirane tri: Temeljna načela i smjernice razvoja sporta u RH, Treneri i stručni poslovi u hrvatskom sportu te Financiranje sporta u RH. Svakako bi trebalo napraviti još studiju stanja mreže sportskih objekata u RH, kao i analizu brojnosti i razine sportsko-rekreativne participacije hrvatske populacije. Tako bi se stvorile pretpostavke za konkretiziranje trenutnog stanja temeljem kojega možemo postaviti jasne i mjerljive ciljeve buduće Strategije sporta.

No, kada to sve bude napisano, tko je taj ili tko su ti koji moraju napisati i predložiti Vladi i Saboru konačni dokument, odnosno prijedlog Nacionalne strategije sporta?

– Nacionalno vijeće je to koje definira okvire strategije, Ministarstvo mora osigurati financijska sredstva a nakon čaga se treba raspisati natječaj za izradu strategije. Strategiju pod nadzorom Vijeća pišu oni koji pobjede na tom natječaju. Može je raditi i samo Ministarstvo, uz pretpostavku osnaženja internog kadra Uprave za sport, te uz podršku krovnih sportskih tijela.

Pod pretpostavkom da se sve to odmah pokrene, u kojem bismo najkraćem roku mogli dobiti strategiju sporta?

– Do kraja 2015. bi se mogle razraditi preostale dvije predstudije o kojima sam govorio. Tada bismo imali podlogu na kojoj bismo do sredine 2016. godine konačno mogli imati Nacionalnu strategiju (program) sporta.

Ljudi iz hrvatskog sporta od te strategije očekuju puno, možda i previše. Čak i to da se njome odredi koliko nam sportova treba u Hrvatskoj, koji su nam sportovi prioritetni, a koje ne bi trebalo financirati iz proračuna. Hoće li nam sve to reći Nacionalna strategija sporta?

– Strategija bi se samo jednim dijelom trebala odnositi na vrhunski sport. Strategija sporta bi trebala adresirati na tri ključna segmenta sporta u hrvatskom društvu: poboljšanje integriranog planiranja nacionalne mreže rekreativnih i sportskih objekta, povećanje društvene participacije u sportu i rekreaciji, poboljšano upravljanje hrvatskim sportskim talentima i međunarodnim sportskim uspjesima. U sklopu tih tri područja strategije potrebno je pokriti sljedeće temeljne elemente, a koji unutar Akcijskog plana moraju imati jasno definirane ciljeve i rokove: plan potreba za sportskim i rekreativnim objektima, plana sportsko-rekreativne aktivacije građana, pristup unaprjeđenju obrazovanja kadrova u sportu, smjernice za izradu modela razvoja mladih sportaša, plan unaprjeđenja međunarodnih sportskih uspjeha nacionalnih vrsta, načine unaprjeđenja financiranja sporta…

Znači, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora nije baš do kraja iskren kad kaže da ne može napraviti bolje kriterije za vrednovanje i financiranje sportova zato što nemamo Nacionalnu strategiju sporta?

– Upravo taj treći segment strategije – vrhunski sport – treba adresirati na Hrvatski olimpijski odbor u čijoj je on ingerenciji. Problem nemogućnosti fokusiranja na vrhunski sport (kao i samu kategorizaciju sportova) Hrvatskog olimpijskog odbora je u tome što se išlo na razvodnjavanje uloge HOO-a skupljanjem glasova, odnosno kupovanjem mira tako da se svakome da ponešto. HOO je postao konglomeratu brojnih i različitih saveza – odnosno nešto kao savez nacionalnih sportova. Treba istaknuti da je to legitimna politika vodstva, ali je pitanje da li je to i svrha HOO-a. U svakom slučaju, tko god bude htio provesti refokusiranje HOO-a na vrhunski sport to neće biti lagano provesti je je se kroz politiku uglađivanja promijenila i struktura skupštine, kao krovnog tijela HOO-a.

I vi ste bili član Vijeća HOO-a pa vjerojatno imate stav o financiranju čak 73 sporta koji su trenutačno u punopravnom članstvu HOO-a?

– Kao što sam rekao princip „svima pomalo“ može biti legitiman. No, treba biti svjestan da takav pristup može imati reperkusije na vrhunske rezultate. Ako se daje svima malo, onda će svi i napraviti nešto malo. Problem je da se kontinuirano poveća broj sportova u svijetu koji s pravom očekuju svoja prava i u HOO-u. Sasvim bi legitimna, međutim, bi bila i politika nekoga tko bi odlučio da će se fokusirati na neke za Hrvatsku strateški važne sportove. Kao što sam spomenuo, to bi u ovom trenutku vjerojatno bilo jako teško realizirati jer su mnogi sportovi dobili pravo glasa u HOO-u i netko tko bi došao s idejom da napravi selekciju sportova i odredi prioritete, vjerojatno bi naišao na velike otpore i procjena je ne bi dobio dovoljno glasova. Zato je i politika HOO-a svima dati pravo glasa i nešto malo novca i tako ostati na upravljačkim pozicijama.

Je li takva politika pridonijela i tome da je nekad trofejno hrvatsko plivanje danas daleko od vrhunskih rezultata?

– I da i ne. Svaki sport koji bi bio prepoznat kao strateški sport svakako bi se značajnije financirao i imao više šanse napraviti bolji rezultat. Plivanje je veliki globalni sport i rašireni rekreacijski pokret, u kojemu je vrlo zahtjevno biti konkurentan, te za ostvarenje uspjeha potrebna su značajna ulaganja. No, odgovornost za rezultate ja isto tako prebacujem i na sve nas koji smo u plivanju; i mene koji sam u Izvršnom odboru Hrvatskog plivačkog saveza pa i na same plivače kojima ponekad nedostaje motivacije i zadovoljavaju se plivačkom osrednjošću. Došlo je, dakle u našem plivanju, do smjene generacije, ali i promjene vizije samih plivača u kojem smjeru se žele razvijati. Mnogi su naši plivači mislili da će se moći razvijati uz nas koji smo plivačko znanje stekli u inozemstvu, na američkim sveučilištima i iste takve rezultate ostvarivati trenirajući u Hrvatskoj. No, našim odlaskom ostali su bez prave konkurencije u domaćim bazenima, a bez prave konkurencije na treningu nema ni rezultata na velikim natjecanjima. Mislim da su novije generacije ostale previše začahureni što se tiče treninga i izloženosti novim trenažnim idejama, te da smo previše fokusirani na domaće uvjete koji nisu loši, ali jednostavno čovjek mora provesti neko vrijeme u međunarodnom okruženju da bi osjetio kako drugi treniraju i što su svjetski trendovi. To nije specifično samo za sport, tako se ostvaruju vrhunski dosezi i u znanosti, gospodarstvu i drugim društvenim granama.

Naravno, kada je u pitanju vrhunski sport potrebno je razmišljati i o ulaganju u vrhunski sportski centar/institut (kako god ga nazvali) u kojem bi moglo doći do razmjene znanja, kako među hrvatskim trenerima iz različitih sportova, tako i s međunarodnim stručnjacima. Akumulacija i razmjena znanja jedna je od preduvjeta za daljnji razvoj vrhunskog sporta u RH. Također, to bi ujedno bilo mjesto rada s nacionalnim vrstama, identificiranim mladim talentima odnosno svima onima koji želi dalje napredovati a ostati u RH. Vidi li HOO-u tome vidi svoju misiju…, nisam siguran, (www.olimpijci.hr, Foto: Michiel Jelijs)