Ivica Olić, jedan od reprezentativaca s više od stotinu nastupa za Hrvatsku, objavio je u srijedu oproštaj od dresa nacionalne selekcije.
Ivica Olić donio je odluku o završetku reprezentativne karijere, a kao posljednja će mu utakmica za Vatrene tako ostati upisana pobjeda na Malti (1:0) kojom je Hrvatska osigurala plasman na Europsko prvenstvo u Francuskoj ovoga ljeta.
Napadač rođen 14. rujna 1979. godine u Davoru kod Nove Gradiške postao je jedan od simbola požrtvovnosti te primjer kako se izvanrednim trudom i zalaganjem mogu postići i najveći nogometni uspjesi.
Nakon igračkih početaka u Posavcu te Marsoniji, u kojoj je ušao u svijet seniorskog nogometa 1996. godine, zaputio se u inozemstvo te okušao u berlinskoj Herthi, a po povratku u Marsoniju izborio se za transfer u Zagreb 2001. godine.
U Kranjčevićevoj je ispisao povijest osvojivši naslov prvaka Hrvatske, a tom je prigodom osvojio i titule prvog strijelca i najboljeg igrača lige. U dresu Dinama, od 2002. godine, ponovno je bio prvi topnik i najbolji igrač prvenstva, da bi zatim otišao u Rusiju.
Kao igrač moskovskog CSKA, od 2003. do 2006. godine, uzeo je tri naslova prvaka Rusije, dva domaća kupa i jedan superkup, a okitio se i europskim naslovom, Kupom Uefe 2005. godine.
To mu je bila itekako dovoljna preporuka za novi pokušaj u Bundesligi, a slavni HSV pomogao je spasiti od ispadanja, dok su mu brojni pogoci osigurali mjesto među ljubimcima navijača, ali i transfer u jedan od najvećih klubova na svijetu – Bayern.
U Münchenu mu također nije nedostajalo trofeja. Osvojio je naslov prvaka, kup i superkup, a posebno su mu pamtljiva dva nastupa u finalima Lige prvaka, uključujući i onaj nakon polufinalnog hat-tricka Lyonu. Te je sezone bio i drugi najbolji strijelac elitnog europskog natjecanja.
No, niti tu mu nije bio kraj. Odlaskom u Wolfsburg nastavio je tresti tuđe mreže i biti jedan od nositelja igre, a 2015. godine vratio se pomoći HSV-u osigurati još jednom prvoligaški status.
Nakon prolaska kroz mlađe reprezentativne kategorije, prvu utakmicu u dresu Vatrenih Olić je ubilježio 2002. godine protiv Bugarske, a već je iste godine zaigrao na Svjetskom prvenstvu i postigao pogodak u pobjedi protiv Italije, pogodak koji ističe kao jedan od najdražih u karijeri.
U Münchenu mu također nije nedostajalo trofeja. Osvojio je naslov prvaka, kup i superkup, a posebno su mu pamtljiva dva nastupa u finalima Lige prvaka, uključujući i onaj nakon polufinalnog hat-tricka Lyonu. Te je sezone bio i drugi najbolji strijelac elitnog europskog natjecanja.
No, niti tu mu nije bio kraj. Odlaskom u Wolfsburg nastavio je tresti tuđe mreže i biti jedan od nositelja igre, a 2015. godine vratio se pomoći HSV-u osigurati još jednom prvoligaški status.
Nakon prolaska kroz mlađe reprezentativne kategorije, prvu utakmicu u dresu Vatrenih Olić je ubilježio 2002. godine protiv Bugarske, a već je iste godine zaigrao na Svjetskom prvenstvu i postigao pogodak u pobjedi protiv Italije, pogodak koji ističe kao jedan od najdražih u karijeri.
Kao neizostavan izbor svih izbornika, hrvatske je boje branio na svim budućim velikim natjecanjima – europskim smotrama 2004. i 2008. te svjetskim smotrama 2006. i 2014. godine – a propustio je tek EP u Poljskoj i Ukrajini 2012. godine zbog ozljede.
Strijelac nekolicine izrazito važnih kvalifikacijskih golova, poput onih Bugarskoj, Engleskoj, Turskoj ili Srbiji, ostat će zapamćen i po golu Kamerunu u Brazilu, čime je postao tek drugi igrač u povijesti nogometa koji je na Svjetskom prvenstvu postizao golove s 12 godina razmaka.
Do reprezentativne je “stotke” i društva Srne, Pletikose, Šimunića i Šimića stigao u Milanu protiv Italije, a reprezentativnu je mirovinu zaslužio s ukupno 20 golova u 104 nastupa i posebnim mjestom u srcima hrvatskih navijača.
Pismo Ivice Olića prenosimo u cijelosti:
“Želio bih vas ovim putem obavijestiti kako sam odlučio oprostiti se od hrvatske nogometne reprezentacije, odnosno nastupa u kockastom dresu.
Zahvalio bih se svim svojim suigračima iz reprezentacije, s kojima sam uvijek davao sve od sebe za hrvatske uspjehe i pobjede, kao i izbornicima s kojima sam radio, te Hrvatskom nogometnom savezu na podršci pruženoj nacionalnoj selekciji.
Posebno veliku zahvalu upućujem hrvatskoj javnosti i hrvatskim navijačima, na sjajnom i neprestanom bodrenju, na snazi koja me je uvijek poticala da pružim svoj maksimum.
Osobito bih zahvalio i svojoj obitelji te prijateljima, koji su uvijek bili uz mene, bez njih moja karijera ne bi bila moguća niti bi imala smisla.
Za reprezentaciju sam zaigrao više od 100 puta, postigao 20 pogodaka, a hrvatske sam boje branio kroz 14 godina, na pet velikih natjecanja, te mi je oproštaj od hrvatskog dresa vrlo emotivan trenutak. Hrvatska mi je uvijek bila iznad svega te će to i ostati, i želim joj sve najbolje ovoga ljeta u Francuskoj. U meni će imati najvećeg navijača.”
“Žao mi je zbog ovakvog raspleta, što Ivica nije uspio izboriti svoje mjesto u klubu u godini Europskog prvenstva. Međutim, i ovim je potezom pokazao svoju ljudsku veličinu, s obzirom da ne želi uzimati mjesto nekom mlađem igraču koji više zaslužuje biti u Francuskoj”, rekao je izbornik Ante Čačić.
“Čestitam Oliću na bogatoj, velikoj reprezentativnoj karijeri. Ostavio je dubok trag u dresu Vatrenih i s razlogom je postao ljubimac hrvatskih navijača”, dodao je.
“Nadam se da će i po završetku klupske karijere Olić ostati u svijetu nogometa, a svakako mu želim puno sreće i uspjeha, i na sportskom i na privatnom planu”, zaključio je hrvatski izbornik. (hns-cff.hr)
