Maratonke Marija Vrajić i Matea Matošević će u nedjelju na 42.195 metara dug put ulicama Rija.
Za Mateu će to biti tek treći maraton u karijeri, u prvom je istrčala olimpijsku normu…
“Klima u Riju je malo nestabilna, jedan dan je vruće, sad eto pada kiša. Pratimo prognozu, ali zapravo ne znamo što nas čeka u nedjelju kad će biti start naše utrke. Još ne znamo ni tko će nam biti protivnice, jer se danas radi startna lista, no konkurencija će sigurno biti velika. Očekujem barem 150 cura na startu. Staza je ravna, dosta brza, trči se tri kruga od 10 kilometara, pa dodatnih pet do cilja. Idemo razgledati stazu, pa ćemo vidjeti na licu mjesta. Odgovara mi, naravno, ravna staza, mislim da će biti dobro. Čak bi mi i odgovaralo da je koji uspon, ali za rezultat je bolje ovako. Brda, naime, razbijaju tempo trčanja, usporavaju, no za taktičku utrku su brda bolja. Po takvoj stazi priželjkujem najbolji osobni rezultat, bila bih zadovoljna s 2:42 ili čak 2:40, no ovisno o vremenskim uvjetima dogovorit ćemo se sve s trenerom prije utrke, prilagoditi tempo trčanja vremenskim uvjetima.”
Vrajić je puno iskusnija, u nogama ima više od 100 maratona i ultramaratona
“Inače sam tipičan pozitivac, želim maksimalno dobro istrčati, očekujem da ću biti super zadovoljna. Ne znači da će na kraju tako i biti, ali meni je u podsvijesti da ću trčati dobro. Strah me je previsoke vlage, prevrućeg vremena i to je jedino otežavajuća okolnost. Nadam se promjeni vremena, da počne padati kiša, jer se očekuje i 30 stupnjeva toga dana. To je nama maratoncima izuzetno teško, jer startamo u 9.30, tad bi trebalo biti skoro 20 stupnjeva, do 12 sati narasti na 27, tako da će biti gadno, puno ćemo se znojiti.”
“Više volim ravne staze, nikad nisam bila brdski trkač, ali tek sutra ću točno znati kakva je staza, moram ju vidjeti uživo. Dogovarala sam se s Matejom da ćemo ju pretrčati, da ćemo proći jedan krug, da ju osjetimo. OI nose sve osjećaje, svi će startati brzo, nitko ne želi biti zadnji, a tek na 30. kilometru zapravo počinje prava trka. Tada se ubrzava ili usporava, tako da treba biti strpljiv, pametan, ali teško je to biti na startu. Maraton je za mene tako individualan, da nekakve zajedničke taktike nema, teško mi se oslanjati na bilo koga. Možemo trenirati zajedno, ali za maraton je bolje da svatko sluša svoj vlastiti osjećaj. Naime, samo malo prebrzi prolaz na 10 km možde poslije koštat itekako,” dodala je hrvatska trkačica.
Hrvatsku kuću u Riju posjetila je i gimnastičarka Ana Đerek, nakon razočaravajućeg nastupa…
“Tijekom natjecanja bilo je svega, no nisam zadovoljna sa svojim nastupom. Od četiri sprave dvije nisu prošle dobro. Zadovoljna sam barem s ovim što sm napravila dobro. Na prvoj sam spravi pogriješila jer se nisam uspjela smiriti, jer sam tek ušla u arenu i onda se dogodila velika greška, a ovo drugo nije čudno. Pad s grede se događa svakome, to nije velika greška. Iskustvo odavdje mi znači puno. Nakon takve izvedbe preskoka sam uspjela sve posložiti u msilima i odraditi ipak natjecanje do kraja, čak jako jako dobro. To mi puno znači, da znam kad padnem do dna da mogu opet opet ustati i odraditi. Ovako nešto mi se stvarno nikad nije dogodilo, tako da smo trener i ja u početku bili u šoku, jer mi se to dogodilo u natjecanju, a pogreška je u tome što ja ne radim toliko sama, nego mi netko uvijek asistira, jer se zadnjih godinu dana mučim s preskokom. Treninzi mi ne idu dobro, iako su svi moji najbolji rezultati na toj spravi, pa nam i jest sve to čudno. Bila sam druga na svjetskoj ljestvici, baš na preskoku, ulazila u finala, na Europskim igrama i EP, a onda dođem na OI, gdje se trebam pokazati i dobijem nulu! To je stvarno malo smiješno, no svima nam se to događa.”
