U gimnastici moraš najteže elemente ponoviti dvije, tri tisuće puta da bi ti oni postali automatizam. Netko ima uvjeta to na dnevnoj bazi ponoviti 50 puta zato što ima pomoćne trenažere i ne može se ozlijediti, a mi ovdje to možemo samo 10 puta.
Tina Erceg Pejković odnedavno obnaša dvije važne dužnosti u svojem sportu. Dvostruka splitska olimpijka dopredsjednica je Hrvatskog gimnastičkog saveza te predsjednica novoosnovanog Gimnastičkog saveza Splitsko-dalmatinske županije.
Sudionica Olimpijskih igara u Pekingu 2008 i Londonu 2012. godine otkriva svoju motivaciju i očekivanja od ulaska u rukovodeće strukture hrvatske gimnastike.
“Donesen je novi Zakon o sportu, a i prijašnjih se godina dosta govorilo o tom županijskom savezu. Mislim da je ovo sada jedinstvena prilika, ‘ajmo reći i dobar tajming, da se izborimo za gimnastički centar u Splitu, naročito ako Split dobije Europske igre 2027. Split je meka ženske gimnastike, imali smo olimpijke u zadnja četiri olimpijska ciklusa, istina obje iz istog kluba, Marjana, koji je uvijek bio nositelj kvalitete. Olimpijske igre smo izborile na račun nekakvog entuzijazma cijele ekipe, a najviše trenera. Gimnastika je, međutim, otišla toliko daleko da se za nekoliko godina rezultati više neće moći stvarati isključivo entuzijazmom. Velika smo regija, a nemamo gimnastički centar, nemamo stvarne uvjete za vrhunsku gimnastiku. Dosad smo mogli tako, kaskajući dva koraka za ostalima, ali dalje tako nećemo moći jer ćemo kaskati sve više. Nadam se da ćemo u narednih nekoliko godina uspjeti napraviti tu dvoranu. Ako i ne bude Europskih igara, uložit ćemo sve snage da to napravimo težim putem, ali svakako računam da ćemo za nekoliko godina imati u Splitu gimnastičku dvoranu. Što se tiče angažmana u HGS-u, sve je nekako vodilo k tome. Marijo i ja smo bili ista generacija, zajedno smo nastupali, a sada je na čelu saveza u kojem je sve na vrhunskoj razini.”
Netko će se, možda, zapitati zbog čega je ta gimnastička dvorana toliko nužna jer i bez nje je Split je dao olimpijke u posljednja četiri olimpijska ciklusa.
“Taj bi se niz već sada mogao prekinuti jer trenutno su jako male šanse da se naša najbolja gimnastičarka Ana Đerek preko svjetske ljestvice plasira na OI u Parizu, a to joj je jedina preostala mogućnost. Mi tu dvoranu moramo napraviti za buduće generacije, da bismo im dali šansu i da ne moraju više trenirati po kojekakvim hodnicima. Da, mi i sada i u ovakvim uvjetima imamo potencijalne moje i Anine nasljednice jer je to sistemski rad koji traje godinama i uvijek imate nekoga u generaciji, ali pitanje je tko će izdržati do kraja. Mi sada imamo tri ili četiri vrlo talentirane gimnastičarke, ali znate kako je to. Hoće li one za dvije godine stasati u prave seniorke? Puno se toga mora poklopiti i sreća nekad igra malu ulogu, ali ima olimpijskih nada i ima dobrih generacija. Samo, u moje vrijeme kaskalo se za svijetom dva koraka, a sada se kaska deset koraka. U gimnastici moraš najteže elemente ponoviti dvije, tri tisuće puta da bi ti oni postali automatizam. Netko ima uvjeta to na dnevnoj bazi ponoviti 50 puta zato što ima pomoćne trenažere i ne može se ozlijediti, a mi ovdje to možemo samo 10 puta. I sada zbrojite koliko je to u godinu dana i tko će više napredovati. To je ono kada ja govorim da sam kaskala dva koraka, a danas cure kaskaju deset koraka za svijetom. Nažalost, to je jedina istina.”
Iako su i gimnastičarke važna karika u velikom uzletu hrvatske gimnastike zadnjih godine, činjenica je da su sva odličja na velikim natjecanjima osvojili naši gimnastičara. Dopredsjednica HGS-a pojašnjava zašto je tome tako i koliko su trenutno naše gimnastičarke udaljene od medalja na velikim natjecanjima.
“Mislim da ni naša ženska gimnastika nije previše udaljena od odličja. Radi se, možda, o tome da žene kod nas ostaju puno duže u višeboju nego muškarci. Naše cure idu višebojem, kao i ja, do nekog rezultata, dok se muškarci ranije specijaliziraju za neku disciplinu. Sada se tu poklopila i generacija trenera koji favoriziraju specijalizaciju svojih gimnastičara. Iako, treba reći da specijalisti, zapravo, imaju teži put za prolazak na Olimpijske igre. No, s druge strane višebojci rade šest, a višebojke četiri sprave što je svakako teže, pa nisam ni sama sigurna što bih vam o tome rekla osim da su muška i ženska gimnastika dva međusobno različita sporta. Ana Đerek je u posljednje tri godine jako napredovala na dvije sprave čim se malo ostavila višeboja. Sigurna sam da bi na ovogodišnjem europskom prvenstvu komotno ušla u finale i bila blizu medalje, ali se to zbog ozljede nije dogodilo. No, dok je trenirala višeboj išla je na Olimpijske igre.”
Osobne ambicije naše nekad sjajne gimnastičarke sada su vezane isključivo uz gimnastiku.
“Kada pogledam pogled prema svojoj budućnosti vidim da se želim afirmirati upravo kroz gimnastiku. Bila sam dosta godina trenerica i uživam u tome, ali mislim da imam znanja i iskustva postići u gimnastici više upravo na nekoj liderskoj i organizacijskoj funkciji”, kaže Tina Erceg Pejković i za kraj otkriva kojim se poslom nekada željela baviti:.
“Bila sam ove godine na Svjetskom kupu u Osijeku komentatorica u dvorani. Nekad sam željela biti sportska novinarka, no kada je trebalo otići na studij u Zagreb ipak sam prije kvalifikacija za svoje prve Olimpijske igre ostala u Splitu i upisala Kineziološki fakultet. Nekad sam htjela ići na 100 strana, ali to ne ide. Tek sam sad počela shvaćati da se u životu treba odlučiti za neke prioritete, malo stati na balun i da je to dobro.”