Hrvatska rukometna reprezentacija uvjerljivo je pobijedila Češku 36:20 u susretu 4. kola Skupine 5 kvalifikacija za EHF EURO 2026. godine. Otpor čeških rukometaša slomljen je već nakon dvadesetak minuta igre. Hrvatska je tako definitivno osigurala prvo mjesto u skupini i put na EURO.
HRVATSKA: D. Kuzmanović 8/21, M. Mandić 3/10 (1), L. Mihić 3/4, M. Šoštarić 4/4, Luka Lovre Klarica 1/3, J. Šimić 1/1, M. Maraš 3/5, D. Gavrić 3/6, M. Mamić -/-, L. Cindrić 2/5, T. Lučin 2/4, H. Jaganjac 2/2, L. Šušnja -/-, M. Šipić 6/6, F. Glavaš 6/6, M. Jelinić 2/3, izbornik: Dagur Sigurdsson ( Isl)
Zagrebačka Arena ponovno je kao i u siječnju bila prepuna. Atmosfera za pamćenje, a takav je bio i ovaj poseban dana s utakmicom protiv Češke, odavanjem priznanja osvajačima medalja s velikih natjecanja i oproštajem velikana Domagoja Duvnjak, Igora Karačića i Ivana Pešića.
Hrvatski izbornik Dagur Sigurdsson nije ništa mijenjao u našoj ekipi uoči uzvratnog susreta s Češkom. Na tribinama su tako kao i u Brnu ostali Matija Špikić, Luka Moslavac i Diano Neris Češko. Češka je pak napravila jednu izmjenu i to na vratima. Umjesto Pavela Dufeka kao drugi vratar uvršten je Jan Hrdlička.
Naša početna postava bila je s Dominikom Kuzmanovićem kao vratarom te Marinom Jelinićem i Mariom Šoštarićem na krilima. Na crti je bio Marin Šipić. Vanjske pozicije pokrivali su Tin Lučin, Luka Cindrić i Mateo Maraš.
Krenuli smo s obranom 5-1, s Markom Mamićem isturenim naprijed. Ali Česi su relativno lako prolazili i pratili naš ritam pogodaka. Ali za razliku od Brna gdje naši vratari nisu imali obranu sve do 40. minute, u Areni je Dominik Kuzmanović utakmicu otvorio s tri obrane od kojih je jedna bila sedmerac.
Hrvatska je prvi put do prednosti od dva pogotka stigla u 10. minuti (5:3). Na plus tri otišli su naši rukometaši pet minuta poslije (9:6). I nastavila je Hrvatska dizati svoju prednost jer je naš vratar opet bio u onom svom briljantnom siječanjskom izdanju. Pomogla mu je naravno i obrana koja je bila jako pokretljiva, agresivna, čvrsta.
Na ulasku u zadnjih deset minuta prvoga dijela Hrvatska je vodila sa šest pogodaka razlike (12:6). Češka je punih osam minuta bila bez pogotka. Za to vrijeme naši su napravili niz od sedam pogodaka za redom. Naravno da je češka klupa morala reagirati i zatražila je minutu predaha.
Kod takve razlike naravno da je hrvatski izbornik Dagur Sigurdsson iskoristio priliku i dosta mijenjao postavu već u prvih 30 minuta. A ono je završilo s osam pogodaka viška na našoj strani (17:9). Česi su nam u Areni dali upola manje pogodaka nego u Brnu, a mi smo postigli samo jedan manje. Imali smo 65, a oni 45 posto realizacije. Dominik Kuzmanović je prvi dio završio s osam obrana.
S dva pogotka Filipa Glavaša, Hrvatska je otvorila drugi dio i otišla na golemih deset razlike (19:9). Obrane su malo popustile na obje strane pa su pogoci padali brzo i lako nakon samo 15-tak sekundi napada. Jan Hrdlička koji je zamijenio Tomaša Mrkvu bio je na streljani jer je Mateo Maraš namjestio svoju ruku i bombardirao ga s 9,10 metara.
U 42. minuti Hrvatska je bila na plus 12 (25:13). Izbornik je uskoro na vrata poslao Mateja Mandića, na krilo Lovru Mihića, odnosno na crtu Josipa Šimića. U obrani je svoju priliku dobio Halil Jaganjac. Tempo igre nije padao. Dapače, razlika je još malo narasla. U 46. bili su naši na 14 pogodaka viška pa je češka klupa pokušala poremetiti taj naš nalet minutom predaha.
Susret je zapravo odavno bio odlučen i ostalo je samo da vidimo koji će biti konačni rezultat, odnosno kolika će biti razlika. Završilo je 36:20. Po šest pogodaka zabili su Filip Glavaš i Marin Šipić i to bez promašaja. Kod Čeha najbolji Jonas Jozef s pet pogodaka.
U drugom susretu naše skupine Luksemburg je iznenadio Belgiju u gostima i slavio 24:27. nakon 4. kola Hrvatska je prva sa sto postotnim učinkom. Češka ima četiri boda, a po dva Belgija i Luksemburg.
Peto kolo na rasporedu je u svibnju kada Hrvatska gostuje u Belgiji, a zatim u Rijeci dočekuje Luksemburg.
Veliki dan hrvatskog rukometa, uz susret Hrvatske i Češke te dodjelu priznanja osvajačima 16 medalja s velikih natjecanja, svoje finale imao je u oproštaju od trojice velikana koji su s finalom Svjetskog prvenstva 2025. godine u Oslu odlučili završiti svoju karijeru u nacionalnoj reprezentaciji, Riječ je naravno o Ivanu Pešiću, Igoru Karačiću i kapetanu Domagoju Duvnjaku.
Svatko od njih dobio je svoje minute, jedinstvenu priliku da ih u špaliru isparate dojučerašnji suigrači i članovi Stručnog stožera. Svatko od njih dobio je svoj mali film kao podsjetnik na jedinstvene karijere i naravno, posebne poklone Hrvatskog rukometnog saveza. A njih su uručivali Ministar turizma i sporta Tonči Glavina kao izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, predsjednik Europske rukometne federacije Michael Wiederer, dopredsjednik EHF-a Predrag Bošković i predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac.
Prvi je na pozornicu stupio Ivan Pešić. Arena je naravno bila na nogama. Uz kratko podsjećanje na neke sjajne obrane našega Peše, dodjelu zlatne plakete i posebnog dara HRS-a, senjskom junaku svirana je jedan od neslužbenih himni naših rukometaša „Poljubi zemlju“ Miše Kovača. Za sve one koji su propustili i slabije poznaju karijeru Ivana Pešića , evo kratkog životopisa i trofeja koje je osvojio.
Rođen: 17. ožujka 1989. u Rijeci
Klubovi: RK Zamet, RK Senj, MVM Veszprem, RK Zagreb, RK Branik Maribor, HC Meshkov Brest, TVB Stuttgart, od 2022. HBC Nantes
Trofeji: 1x prvak Mađarske (2009.), 1x pobjednik mađ. Kupa (2009.), 3x prvak Hrvatske (2010., 2011., 2012.), 3x pobjednik hrv. Kupa (2010., 2011., 2012.), 8x prvak Bjelorusije (2014., 2015., 2016., 2017., 2018., 2019., 2020., 2021.), 7x pobjednik bjel. Kupa (2014., 2015., 2016., 2017., 2018., 2020., 2021.), 2x pobjednik fran. Kupa (2022., 2023.), 2x pobjednik francuskog Superkupa (2022., 2023.)
Dobitnik nagrade Dražen Petrović (2007.)
Reprezentacija: debitirao 28. 11. 2008., Graz, turnir, Hrvatska – Egipat, 86 nastupa/1 pogodak
Trofeji: 2006., U18 europsko zlato, 2007., U19 svjetsko srebro (Bahrein), 2009., svjetsko srebro (Hrvatska), 2013., mediteransko srebro (Mersin), 2025., svjetsko srebro (Hrv/Dan/Nor)
Igor Karačić bio je sljedeći. Vječiti nasmijani mladić kojemu je svaki nastup u dresu reprezentacije bio izuzetna čast i neizmjerna sreća, dugo je putovao do postolja na kojemu su ga čekali uglednici. I on je dakako uz kratki film dobio zlatnu plaketu, poseban poklon HRS-a, a ispratila ga je pjesma „Morka vila„ Daleke obale. Igorova karijera neobično je dugačka i plodonosna i vrijedi je se još jednom prisjetiti.
Rođen: 2. 11. 1988. u Mostaru
Klubovi: HMRK Zrinjski Mostar, RK Metković, RK Perutnina Pipo IPC, RK Bosna Sarajevo, RK Vardar Skoplje (Sj. Makedonija), od 2019. Industria Kielce (Poljska)
Trofeji: 1x prvak BiH (2011.), 6x prvak Sj. Makedonije (2013., 2015., 2016., 2017., 2018., 2019.), 5x pobjednik mak. Kupa (2014., 2015., 2016., 2017., 2018.), 2x pobjednik mak. Superkupa (2017., 2018.), 2x pobjednik Lige prvaka (2017., 2019.), 5x pobjednik SEHA lige (2014., 2017., 2018., 2019.), 4x prvak Poljske (2020., 2021., 2022., 2023.), 2x pobjednik poljskog Kupa (2021., 2022.) MVP Final4 Lige prvaka (2019.), najbolji srednji vanjski EP 2020., dva puta najbolji srednji vanjski SEHA lige, rukometaš Hrvatske 2019. godine
Reprezentacija: debitirao 2009. godine, odigrao 126 utakmica i postigao 306 pogotka
Trofeji: 2006., U18 europsko zlato (Estonija), 2007., U19 svjetsko srebro (Bahrein), 2013., mediteransko srebro (Mersin), 2016., europska bronca (Poljska), 2020., europsko srebro (Aus/Nor/Šve), 2025., svjetsko srebro (Hrv/Dan/Nor)
Kada je red stigao na kapetana Domagoja Duvnjaka Arena se tresla kao da ju je pogodio potres najveće moguće jačine. Malo je reći da su svi bili na nogama. Emocije su se mogle sjeći nožem. A široka slavonska duša s osmijehom je prošla pored svojih dojučerašnjih suigrača i trenera, sretna jer odlazi u trenutku kada je Hrvatska ponovno među osvajačima medalja i u čvrstim rukama izbornika i novog kapetana, ali zasigurno i sjetna jer je na ovaj način posljednji put istrčao u Arenu. Kapetan je uz zlatnu plaketu, poseban poklon HRS-a dobio i zastavu s kninske tvrđave. A to je uspjelo samo rijetkima. Suze je bilo teško zaustaviti. Osobito kada je zasvirala himna našeg svjetskog prvenstva “Ako ne znaš što je bilo“ Marka Perkovića Thompsona.
Jedinstvena je karijera Domagoja Duvnjaka i ne sumnjamo da će biti inspiracija za generacije i generacije onih koji dolaze, zato je se vrijedi prisjetiti.
Rođen: 1. lipnja 1988. u Đakovu, debitirao sa 16 godina
Klubovi: RK Đakovo, RK Zagreb, HSV Hamburg, od 2014. THW Kiel
Trofeji: 3x prvak Hrvatske (2007., 2008., 2009.), 3x pobjednik hrv. Kupa (2007., 2008., 2009.), 2x pobjednik Lige prvaka (HSV Hamburg 2011., THW Kiel 2020.), 5x prvak Bundeslige (2011. HSV Hamburg, 2015., 2020., 2021., 2023. THW Kiel), 4x pobjednik njem. Kupa (2010 HSV Hamburg, 2017., 2019., 2022. THW Kiel), 8x pobjednik njemačkog Superkupa (2009., 2010. HSV Hamburg, 2014., 2015., 2020., 2021., 2022., 2023. THW Kiel), 1x pobjednik EHF Kupa
Priznanja: 1x najbolji igrač svijeta u izboru IHF-a (2013.),1x najbolji igrač Bundeslige (2013.),1x MVP Bundeslige (2020.), 1x MVP Europskog prvenstva (2020.), 2x najbolji srednji vanjski Svjetskog prvenstva (2013., 2017.), 1x najbolji srednji vanjski EP (2014.), 1x najbolji sportaš Hrvatske (2020.), 6x najbolji rukometaš Hrvatske
Reprezentacija: debitirao 28. siječnja 2007 na SP-u protiv Španjolske (1 pogodak), upisao 276 nastupa (REKORD) i 821 pogodak (REKORD)
Trofeji: 2005., U19 svjetska bronca (Katar), 2006., U18 europsko zlato (Estonija), 2007., U19 svjetsko srebro (Bahrein), 2008., europsko srebro (Norveška), 2009., svjetsko srebro (Hrvatska), 2010., europsko srebro (Austrija), 2012., europska bronca (Srbija), olimpijska bronca (London), 2013., svjetsko srebro (Španjolska), 2016., europska bronca (Poljska), 2020. europsko srebro (Aus/Nor/Šve), 2025., svjetsko srebro (Hrv/Dan/Nor)
PRIZNANJE ZA SVE KOJI SU PISALI HRVATSKU RUKOMETNU POVIJEST
Nakon susreta Hrvatske i Češke i nastupa Tomislava Bralić i Klape Intrade, teren zagrebačke Arena okupirali su oni koji su pisali najsvjetlije stranice hrvatske rukometne povijesti, okupirali su osvajači 16 medalja s Olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava.
Budući da nikada do sada nije bilo organiziranog oproštaja ni jednog od hrvatskih rukometnih velikana, Hrvatski rukometni savez želio je svima onima koji su osvojili neku od 16 medalja s velikih natjecanja još jednom, makar simbolično izlaskom na teren Arene i zlatnom plaketom, zahvaliti te im dati do znanja da cijeni i poštuje njihova ostvarenja. A idealnije prilike od ove,nakon osvajanja svjetskog srebra gotovo da nije bilo.
Na listi osvajača medalja tako se našlo čak 168 imena, rukometašica, rukometaša, izbornika, trenera, liječnika, fizioterapeuta, tehnika i svih drugih službi koje su dale svoj obol nekom od tih veličanstvenih uspjeha. Naravno da nisu svi mogli stići u Zagreb. Dio njih nažalost nas je prerano napustio, neki su bili zauzeti poslovnim ili obiteljskim obvezama, neke su stigle godine i bolesti. Ali brojka od 105 njih koji su bili dio ove svečanosti dovoljno je impresivna i svjedoči o nevjerojatnoj snazi hrvatskog rukometa.
Svi oni bili su smješteni zajedno na jednom sektor Arene pa su imali jedinstvenu priliku da se vide i prisjete svojih rukometnih dana, velikih utakmica, suza radosnica, ali i povremene tuge jer nisu uspjeli osvojili zlato, već samo srebro ili broncu.
Zlatne plakete osvajačima medalja uručivali su Ministar turizma i sporta Tonči Glavina kao izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac, Glavni tajnik HRS-a Damir Poljak i član Upravnog odbora HRS-a Krešimir Renzo Prosoli.
Da bi lakše i jednostavnije omogućili svima da prate tu jedinstvenu svečanost u hrvatskom sportu, jer ne sjećamo se da je to bilo tko napravio, dobitnike medalja podijeli smo u nekoliko generacija. Tako su prvi na pozornicu izašli oni koji su bili dio generacija koje su osvajale medalje od 1994. do 2004. godine, a to znači broncu na EP 1994. u Portugalu, svjetsko srebro 1995. na Islandu pa olimpijsko zlato u Atlanti 1996., odnosno svjetsko zlato u Portugalu, i kao vrhunac novo olimpijsko zlat u Ateni 2004. godine.
Iz tih generacija s nama su bili: Vladimr Jelčić, Irfan Smailagić, Ivica Obrvan, Zvonimir Bilić, Nenad Kljaić, Istok Puc (pok., plaketu primio sin Borut Puc), Darko Franović, Vlado Šola, Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Zlatko Saračević (pok., plaketu preuzeo prijatelj Damir Kajba), Zdravko Zovko, Damir Suman, Ratko Balenović, Božidar Jović, Tomislav Farkaš, Zlatko Lukić (pok., plaketu preuzeo sin Tomislav Lukić), Stanislav Peharec, Valner Franković, Zoran Mikulić, Vladimir Šujster, Josip Guberina, Miraz Džomba, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković (plaketu preuzeo sin Luka Lacković) Mario Kelentrić (plaketu preuzela kćer Leonarda Kelentrić), Goran Šprem, Igor Vori, Vedran Zrnić, dr. Josip Feldbauer, Davor Urek.
Nakon toga na red su došle generacije onih koji su bili na pobjedničkim postoljima od 2005. do 2013. godine, a to drugim riječima znači osvajači europskog srebra 2008., svjetskog srebra 2009., europskog srebra 2010., europske bronce 2012., olimpijske bronce 2012. i svjetskog srebra 2013. godine.
U toj skupini rukometaša bili su: Zoran Jeftić, Vjenceslav Somić, Dragan Jerković, Josip Valčić, Ivan Čupić, Mateo Hrvatin, Jakov Gojun, Damir Kajba, Vedran Mataija, Damir Bićanić, prof. Vladimir Canjuga, Ivan Ninčević, Željko Babić, dr. Tomislav Kukin, dr. Tomislav Madžar, Filip Ivić, Stipe Mandalinić, Marino Marić, Lovro Šprem i Goran Krušelj.
Kao treći po redu došli su rukometaši i rukometašice koji su osvojili medalje na Europskom prvenstvu 2016. godine i to broncu, europsko srebro 2020. godine u Norveškoj, prvu i jedinu žensku medalju na europskom prvenstvu u Danskoj 2020. I to je bila bronca. Tu su na pozornicu Arene izašli: Ivan Stevanović, Krešimir Kozina, Antonio Kovačević, Tomica Madjerčić, Vlado Matanović, prof. Miljenko Rak, Filip Šimunović pa onda „Kraljice šoka“ Lucija Bešen, Ana Debelić, Tena Japundža ,Dora Kalaus Žulj, Dora Krsnik, Josipa Mamić, Kristina Prkačin, Andrea Šimara, Marijeta Vidak – Šarlija, Nenad Šoštarić, Matija Bilušić, Vesna Hodić i Ljerka Vresk.
I za kraj, kao veliko finale, kroz špalir volontera prošli su osvajači svjetskog srebra 2025. godine. A to su bili: Dominik Kuzmanović, Matija Špikić, David Mandić, Marin Jelinić, Zvonimir Srna, Tin Lučin, Marko Mamić, Luka Cindrić, Ivano Pavlović, Ivan Martinović, Luka Lovre Klarica, Mateo Maraš, Mario Šoštarić, Filip Glavaš, Veron Načinović, Marin Šipić, Josip Šimić, Leon Šušnja, Lovro Mihić, Dagur Sigurdsson, Denis Špoljarić, Valter Matošević, Šime Tomašević, Željko Kercel, Josip Režić, Saša Matječić, dr. Krešimir Rotim, dr. Domagoj Gajski, Ivica Udovičić, Ivica Maraš, Zdravko Miriliović i Zoran Čulk.
(Foto: Uros Hocevar / kolektiff)
