Kolumnistica Stiluete Tamara Rogić, životna partnerica povremenog hrvatskog rukometnog reprezentativca i člana francuskog prvoligaša Istresa Stefana Vujića, autorica je zanimljive priče Mitovi o ženama profesionalnih sportaša:
“Dugo sam čekala da napišem ovaj tekst. Jednim dijelom iz razloga što sam čekala potvrdu da moja iskustva nisu ništa drugačija od stotinu drugih žena koje žive ovakav život. Dakako, u dubini duše znala sam da sve mi, žene, djevojke, majke profesionalnih sportaša dijelimo istu sudbinu; nailazimo na iste prepreke, borimo se sa sličnim mitovima, prihvaćamo činjenicu da smo uvijek druge; ali priče ispričane na kavama sa ženama koje mi nisu prijateljice ali smo jedne drugima, sklopom okolnosti postale sestre, u gradovima bez ikoga svoga, i u prilikama kada ti samo treba netko da te sasluša i da uistinu razumije – ponukalo me da ispišem sljedeće retke.
Kada čujem da ženama koje žive sa profesionalnim sportašem (neovisno o kojem je sportu riječ) teče med i mlijeko, te da one samo uživaju, putuju, sređuju nokte, ništa ne rade i peglaju kartice dođe mi da prasnem u smijeh; jer to, ne samo da je smiješno nego je urnebesno komično i nekoliko svjetlosnih milja daleko od istine!
Gotovo sam pet godina u vezi sa profesionalnim sportašem; pa sa tri i pol godine staža veze na daljinu, godinu i pol dana života u inozemstvu i dvije promjene kluba što znači i dvije selidbe u tih godinu i pol; te sa dugogodišnjim prijateljstvima i dobrim poznanstvima sa velikim brojem profesionalnih sportaša i njihovim boljim polovicama, držim pak, da mogu ponešto i napisati o tome.
Većina žena sportaša koje sam upoznala sa njima je od samih početaka njihova profesionalnog puta, a pritom mislim od vremena kada je tek počelo mukotrpno uspinjanje na planinu odricanja, krvi i znoja, povremenih padova, kratkotrajnih pobjeda, izbjeglištva i žuljeva, te odvojenosti od obitelji, prijatelja i rutine na koju su navikli, a minimalno idućih deset do petnaest godina više neće biti dio njihove svakodnevice.
Žene koje sam upoznala u ovim krugovima nisu manekenke, iako i da jesu, ne shvaćam zbog čega bi to uopće bila negativna konotacija čiji sam prizvuk često znala čuti iz usta nekih. One su obične žene, djevojke iz susjedstva, koje su često puta ostavile svoje karijere kako bi nesebično svoj život podredile uspjehu drugog. One stvaraju karijeru iz onoga što imaju, iz onoga što im ostane obzirom na uvjete u kojima se nađu prateći svog partnera. Ako mislite da je to lak posao i da je takav život za svakoga – u startu ću vas razuvjeriti! Težak je to put u kojem se morate pomiriti da ćete ponekad morati dvostruko više raditi ako pored cjelodnevnog posla kućanice, sigurnog utočišta i najvjernije navijačice želite postići i nešto za sebe.
Naši partneri kada se sele iz kluba u klub uvijek imaju obitelj, to su njihovi suigrači i cijeli tim profesionalnog osoblja – mi smo te koje smo solo igračice. Oni imaju ispunjen dan treninzima i klupskim obavezama – mi imamo ispunjen dan pranjem enormnih količina prljavog veša (mala digresija – sve žene to rade ali kada imate profesionalnog sportaša u kući pomnožite taj broj sa dva i dobit ćete minimalno dvije mašine robe dnevno samo za jednu osobu!), dakle, ako ne računate sebe i ako nemate djecu. Jedna prijateljica, također žena profesionalnog sportaša, inače iz Latvije koju sam upoznala ovdje u Francuskoj jednog mi je dana dok je kriomice, da ju sin ne bi vidio, pušila cigaretu na svome balkonu rekla da se ponekad osjeća kao da susjedi misle da je jedino što ona radi prostire i kupi veš po cijele dane. Obje smo prasnule u smijeh koji je govorio ooo znam kako se ti je! Nadalje, jezična barijera. Za sportaše to zapravo i nije prepreka, za njih je važno da igraju, a za njihove žene to je nešto što zna biti poprilična barijera i za svakodnevne aktivnosti, i za međusobne odnose, te naposljetku za pronalazak posla u gradu u kojem se već nađu. Zamislite da vaš dragi ima ugovor na tri godine u Njemačkoj, i kada ste nakon dugo vremena napokon savladali njemački, pronašli neke prijateljice, ako ste imali sreće i negdje se zaposlili, on potpiše novi ugovor u Rusiji..Hopa cupa..ajmo sve ispočetka! Naravno, Vi uvijek možete odabrati i vezu na daljinu te ostati u svojoj zemlji te raditi posao koji već radite, i živjeti život sa muškarcem kojega nikad nema.
Dalje.. poznajem brojne žene sportaša koje sa svojim dečkom ili suprugom nisu nikada proslavile rođendane (ja sam sa svojim proslavila jedan od pet koliko smo zajedno), koje su same za Božićne blagdane ili doček Nove godine (ovisno o početku priprema, turnirima; u svakoj zemlji je drugačije), koje godinama nisu spojile vikend da nekamo otputuju zajedno, koje su u visokoj trudnoći same i spremne da se same i moraju odvesti do bolnice ako pukne vodenjak jer je njihov dragi baš u tom periodu na utakmici u drugom gradu, a nije im tu ni mama ni tata, ni brat ni sestra da se o tome pobrinu, kojima je jedina prilika da se “spreme” i našminkaju odlazak na utakmicu, koje htjele-ne htjele doručkuju i večeraju rukomet, nogomet, košarku ili nešto treće…
Žene su te koje još jače proživljavaju njihove neuspjehe, koje plaču zbog njihovih ozljeda, koje šutke prihvaćaju njihova neprestana odsustva, koje, kada dođu djeca, većinu vremena same donose odluke koje bi inače donosio otac, koje žive u neprestanoj neizvjesnosti… pa sad mi vi recite može li nečije odsustvo zamijeniti ijedno peglanje kartice?
Opet, sve te žene koje sam upoznala zaista su predivne, snažne i nadasve optimistične. Njihovo balansiranje između kuće, sporta i ono malo vremena što im ostane da se posvete same sebi – zaista je vrijedno divljenja. Mnoge od njih su uspješne kreativke, pametne, lijepe i vrijedne osobe. Ipak, koliko god da su u početku znale što ih sve čeka prihvate li ruku profesionalnog sportaša, nikada se ipak ne možeš pripremiti na sva iznenađenja koju donosi takva budućnost.
Za sve dušebrižnike koje vide samo jednu stranu medalje, ovo je samo jedan mali dio onoga što je sa druge. A za sve one koje su u lovu na profesionalne sportaše da se znaju pripremiti, te da imaju na umu da samo istinska ljubav prema osobi s terena može stoički izdržati sve poraze a onda i biti dio njihovih pobjeda.
Ipak, moram napisati da niti jednu sekundu ovog svog života ipak ne bi mijenjala za ništa. Upoznala sam brojne divne ljude, različite kulture i običaje, a moj život zasigurno nije monoton. Sretna sam i ispunjena, te se svakim danom susrećem s nekim novim izazovima…a vjerujte izazov je svako toliko u nekom nepoznatom stanu izgraditi dom!”
Piše: Tamara Rogić
