Čak dva produžetka i teško opisiva drama bili su potrebni da Hrvatska uđe u toliko željeno finale i veliku borbu za jedino zlato koje joj u velikoj kolekciji medalja nedostaje…
Vlado Matanović bio je jedan od junaka spektakularne polufinalne pobjede hrvatske rukometne reprezentacije nad Norvežanima.
Rođen je 1995. u Rijeci, ali porijeklom Slavonac. Otac mu je iz Antina, a majka iz Slakovaca, koji su u vihoru Domovinskog rata novi početak pronašli na Kvarneru,
Matanović je pozornost na sebe skrenuo još kao mladić iz riječke Kozale, kad je prije sedam godina osvojio srebro na U-19 Svjetskom prvenstvu i već tada je bio u širem krugu A reprezentacije.
Pravu priliku dočekao je kod izbornika Červara, koji ga je uvrstio u ekipu za ovogodišnji Euro, kao zamjena sjajnom Zlatku Horvatu.
Preko Kozale, Buzeta i Umaga stigao je do slovenskog Gorenja, gdje je vrhunskim radom i nastupima osigurao svoje mjesto i u reprezentaciji, a od iduće sezone bit će i član PPD Zagreba.
Prve sportske korake napravio je u gimnastičkoj dvorani, ali je iskoristio prednost što je ljevak te se posvetio rukometu.
“Probudili smo se nakon tog polufinala i predivan je osjećaj. Odmah nakon utakmice, kad smo se malo proveselili, dogovorili smo se kako ne želimo na ovome stati i kako smo spremni za ovo veliko finale,” najavio nam je na posljednjem treningu pred veliki nedjeljni okršaj.
U polufinalu je sjajno iskoristio priliku, zabio je dva izuzetno važna pogotka
“Zato sam i ovdje, godinama treniram i igram baš za ovakve trenutke i situacije. Možda sam ja nekim ljudima iznenađenje, možda još ne znaju svi tko sam, ali takve situacije su nešto što moram zabijati ako želim biti dio reprezentacije i dio ekipe.”
Matanović nastavlja tradiciju sjajnih hrvatskih desnih krila, od Irfana Pipe Smajlagića, Riječanina Mirze Džombe preko Vedrana Zrnića do Ivana Čupića i Zlatka Horvata…
“Drago mi je što mi je izbornik Červar dao povjerenje i još mi je draže što sam mu to na neki način i vratio. Nadam se kako će biti još takvih situacija, evo pogotovo sad već u finalu, i nadam se da mogu pomoći Hrvatskoj, da odmorim suigrače, zabijem golove i dam svoj doprinos…”
Hrvatska je posljednje zlato osvojila dok je Vlado tek pošteno primio rukometnu loptu u ruke.
“Počeo sam rukomet trenirati 2004. godine, a tad je naša reprezentacija osvojila zadnje veliko zlato. Mene se izgleda moralo čekati,” kroz šalu je i u dobrom i pozitivnom raspoloženju dodao:
“Uvijek se treba malo i našaliti. No, stvarno, nije moglo biti ljepše! Ovo je nešto što sam mogao samo sanjati. Prvi mi je bilo drago što sam na Europskom prvenstvu, sad sam presretan što sam u finalu, a uvijek želim još neki veći zalogaj i volio bih to zlato oko vrata!”
Matanović, baš kao i ostali naši reprezentativci, ima ogromnu podršku obitelji i prijatelja.
“Nažalost, obitelj nije mogla doći do Stockholma, ali nadam se kako će u budućnosti biti još puno prilike. Ispred televizora doma će svi pratiti i navijati,” poručio je za kraj Mata.
Navijat će ove nedjelje cijela Hrvatska za naše rukometne junake, koji pred sobom imaju samo jedan cilj, osvojiti naslov europskog prvaka!