Ivano Balić nije samo legenda i ikona hrvatskog, već i svjetskog rukometa, koja još uvijek budi zanimanje javnosti gdje god se pojavi. Trenutno svojim igrama oduševljava njemački Wetzlar, gotovo na identičan način kao što je to radio i u Metkoviću ili Zagrebu, španjolskom Portland San Antoniju ili Atletico Madridu, samo možda u manjoj minutaži na terenu. Reprezentativni dres posljednji je put obukao na Olimpijskim igrama u Londonu, a nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj ove godine, 34-godišnjeg Balića neće biti niti na smotri najboljih europskih reprezentacija u Danskoj početkom 2014.

Najboljim igračem svijeta bio je proglašen u dva navrata, 2003. i 2006. godine, dok je na čak pet uzastopnih velikih natjecanja ponio titulu najkorisnijeg igrača turnira (MVP), od Europskog prvenstva u Sloveniji i Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine, Svjetskog prvenstva 2005. u Tunisu, Eura 2006. godine u Švicarskoj te Svjetskog prvenstva 2007. godine u Njemačkoj.

U razgovoru za službenu stranicu Europskog rukometnog prvenstva Balić je otkrio neke detalje iz prošlosti te se još jednom osvrnuo na činjenicu kako više nije dio nacionalne izabrane vrste.

“Već nakon Londona i olimpijskih igara pribojavao sam se kako će se situacija tako rasplesti. Igrao sam sve manje i manje još nakon Europskog prvenstva u Srbiji i nije bilo tako teško predvidjeti što će se dogoditi. Naravno kako sam bio razočaran, ali takav je život,” pomirio se Ivano s takvim raspletom.

Prisjetio se Balić i nekih sretnijih trenutaka vezanih za reprezentaciju, kada je 2004. godine po prvi puta izabran za najkorisnijeg igrača nekog velikog turnira. Bilo je to na Europskom prvenstvu u Sloveniji, gdje je Hrvatska na kraju ostala bez medalje, poslije polufinalnog poraza od domaćina: “Igrali smo sjajan turnir i u polufinalu smo naletjeli na domaćina Sloveniju. Petar Metličić morao je zbog ozljede oka rano napustiti teren, to je za sve nas bio veliki šok i mislim kako je to glavni razlog što smo propustili finale,” prenosi ehf-euro.com.

“Na kraju sam ja bio MVP turnira i bio je to poseban osjećaj, jer mi je ta nagrada bila prva takve vrste pa mi je u neku ruku i najdraža. No, bila mi je to samo mala osobna satisfakcija, jer mi je uvijek uspjeh ekipe bio i ostao važniji od pojedinačnih nagrada,” dodao je Ivano.

Poseban trenutak za Balića bio je u finalu Eura u Norveškoj 2008. godine, kada mu je čitava dvorana skandirala, iako je Hrvatska u finalu poražena od Danske: “Bio je to prekrasan trenutak, bio sam ponosan. Ublažilo mi je bol i razočaranje nakon završnog poraza, ali samo malo.”

“U finalima moraš biti na najvišoj mogućoj razini izvedbe. Možda nam je nedostajalo kvalitete, možda sreće, no, za uspjeh se moraju sve stvari poklopiti 100 posto, kako biste uopće ušli u finale ili osvojili zlato. Naravno kako su mi najdraži turniri oni 2003. godine u Portugalu i godinu dana kasnije u Ateni na Olimpijskim igrama gdje smo osvajali zlatne medalje.”

Klupski rukomet još uvijek se nije odrekao Balićevih usluga. Igra u najjačoj svjetskoj rukometnoj ligi u njemačkom Wetzlaru, no, iznenađujuće se našao u Bundesligi ove sezone: “Nakon propasti Atletico Madrida ostao sam bez ugovora i nisam točno znao što bih napravio. Čuo sam samo dobre stvari o Wetzlaru te sam odlučio otići u Njemačku. Bundesliga je najsnažnija liga na svijetu, igra se brzo i atraktivno, ali sam osjetio kako se još uvijek mogu dokazati u drugom okruženju, drugoj zemlji.”

Rukomet se promijenio u posljednjih desetak godina, svjestan je toga i Balić: “Igra je sve brža i sve fizički zahtjevnija. Igrači su jači, robusniji u odnosu na početak moje karijere. Nažalost, moram dodati kako je taktička razina rukometa nazadovala u posljednjim godinama.”

Ivano je posebno istaknuo razdoblje provedeno u španjolskoj Pamploni, u Portlandu: “Danas stvarno cijenim razdoblje koje sam proveo u San Antoniju, koji je bio jedan od najboljih svjetskih klubova tog vremena. Bilo je to za mene fantastično iskustvo i stvarno se s veseljem prisjetim tih vremena. Tamo sam se izuzetno razvio i u sportskom i u ljudskom pogledu.”

Igračka karijera još uvijek mu je aktivna pa Balić s 34 godine ne razmišlja o trenerskom poslu: “U ovom trenutku baš mi je teško zamisliti da ću postati trener, ali nikad se ne zna,” ostavio je Balić i tu opciju za kraj otvorenom. (Foto: HRS)