Ona utakmica…

Pažanin, Hrvatska

Približava se zadnja minuta produžetka. Prošlo je 90 minuta ‘mučenja’, prošla je i ona sjajna prilika Olića koja je trebala biti to, prošlo je i gromoglasno navijanje naših i neprestano Bježite ljudi, bježite iz grada…

Sve je jasnije da ćemo gledati jedanaesterce koje inače volim. Osim kad se dogode u utakmici momčadi za koju navijaš.

PIŠE: ANTE PAŽANIN

Hodam po Tkalči gore dolje od nervoze i osluškujem reakcije ulice. Dolazim vidjeti kraj tek tako reda radi kada nastaje opći delirij. Ne sjećam se jesam li gol Klasnića vidio ili sam sekundu iza njega shvatio što se događa, ali u svakom slučaju sam bio na koljenima kao da sam upravo ja strijelac, a ne Ivan. Frend baca kriglu u zrak koja mi pada pola metra od glave, ja sam i dalje na koljenima. Što se događalo dalje malo je u magli, ali u svakom slučaju čuli su se vriskovi. Turska je odmah izjednačila, svi gledamo u nevjerici i ne možemo vjerovati. Gledamo kako naši, nakon što su se dobro isplakali, promašuju kaznene udarce, svi osim Srne. Utakmica završava, prije utakmice mi je bilo žao što nisam u Beču, sada mi je bilo drago da nisam tamo, jer koliko god bilo u Zagrebu i diljem Hrvatske bilo teško tamo biti navijač naših je bilo puno, puno teže. Hodam do doma dobrih sat vremena i ponavljam si da je to samo nogomet i da od sutra neću više toliko sve pratiti.

Naravno da nisam održao riječ…

Ostatak prvenstva sam odgledao reda radi bez gušta i mehanički, kao i svako prvenstvo na kojem bi ispali, ali ovaj put i s velikom dozom gorčine, jer to prvenstvo 2008. je trebalo biti to. Ono je trebalo biti ono na kojem bi sigurno išli do kraja da se nogomet i sudbina s našom reprezentacijom nisu okrutno poigrali. Naravno da je poslije lako bilo tako rezonirati, jer tko zna što bi bilo da smo prošli Tursku i išli na Nijemce koje smo već jednom, u onoj predivnoj utakmici, pobijedili. Bilo je lako tako razmišljati jer smo se tako svi tješili i jer je realno sve tako dobro izgledalo. Sve do tog izjednačujućeg gola Semiha Senturka.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Taj i takav pogodak Senturk vjerojatno nije zabio nikad prije niti poslije. Taj je pogodak ostavio stanovitu traumu koliko god čudno i predramatično zvučilo da neki gol može ostaviti traumu u životu. Negdje četiri, pet godina nisam pogledao niti jednu snimku, sliku niti isječak s te utakmice. Izbjegavao sam i osvrte, analize, članke, intervjue o toj prokletoj utakmici. Prva snimka koju sam vidio je bilo ono sjajno navijanje naših navijača u produžecima i Bježte ljudi na repeatu dobrih 10, 15 minuta. Poslije sam opet naletio i na golove i na jedanaesterce i na fotografije igrača kako leže utučeni i plaču i kako ih Slaven Bilić tješi. Trebalo mi je to da barem malo očistim sve te nakupljene frustracije oko te utakmice, pomoglo je malo, ali nedovoljno.

Ono što jesam radio u tom razdoblju svojevrsne apstinencije je razmišljanje što je tada trebalo sve učiniti. Možda je Bilić umjesto da slavi s igračima trebao smiriti atmosferu i vikati na njih da se ne opuste. Možda je Rakitić umjesto da dodaje loptu trebao, onako stručno talijanski, otrčati u kut i zadržavati loptu. Zašto nitko nije blokirao Rustua kad je izvodio ofsajd? Kako se dogodilo da Robert Kovač, koji je do tada dobio sve zračne dvoboje, ovaj put taj isti dvoboj izgubi i da se Senturku onako idealno odbije lopta da ju neuhvatljivo pošalje u gol pokraj nemoćnog Pletikose? Zašto se igrači nisu trgnuli i shvatili da imaju priliku preko penala doći do pobjede? Je li tu i Bilić mogao učiniti više i umjesto da ih tješi dobro ih ‘ispljuskati’ da se saberu?

Sve je to pomalo bedasto, priznajem…

Ono što me u cijeloj priči tješi je da nisam jedini. Baš ta utakmica se u mnogim razgovorima, intervjima, člancima spomene kao ona koja je ostavila traga na mnogim navijačima i nogometnim kibicima. Iako ta momčad nije otišla dalje od četvrtfinala o njoj se priča u rangu onih iz 1998. i 2018. u smislu što bi bilo kad bi bilo.

Hrvatska Vatreni

Nekako je ta momčad ostala legendarna. I po slavnoj utakmici protiv Njemačke i po dominantnoj pobjedi druge momčadi protiv Poljske i golu Klasnića u istoj i općenito po igri koja je bila efektna, lijepa, kombinatorna i moderna. Dapače, vode se razgovori je li ta momčad zapravo igrala bolja od finalista ili trećeplasiranih na Svjetskim prvenstvima. Sve je bilo sjajno, atmosfera u Austriji i u zemlji, dresovi, igra, zato je bilo i toliko bolno kad je tako naprasno stalo.

U međuvremenu smo se na neki način osvetili Turcima pobijedivši ih u razigravanju za Euro 2012., ali to definitivno nije bilo to.

I tu dolazimo na 2018.

Dok sam pratio naše utakmice i put prema finalu gdje je nakon svake utakmice bilo pitanje možemo li do kraja još mi se jedna misao vukla po glavi. Može li uspjeh u Rusiji isprati gorak okus od deset godina prije, može li ‘očistiti’ cijelu priču i učiniti da to Euro 2008. ostane samo gorko sjećanje. Nakon što je finale protiv Francuske prošlo zaključio sam dvije stvari. Da taj poraz neće ostaviti traume bez obzira što je naša momčad bila tako blizu raja i bez obzira što je bilo tema za razgovor (jedanaesterac, Pitana koji je toliko dugo provjeravao VAR, ozljeda Subašića..). Drugi zaključak je bio da je svojevrsna bol iz 2008. ostala. Naravno tko zna što bi bilo da smo se recimo 2008. plasirali u finale pa izgubili ili izgubili već u polufinalu od Njemačke. Rusija se onda u svakom slučaju ne bi dogodila, tko zna možda se ne bismo plasirali, jer svemir jednostavno tako funkcionira.

Hrvatska Vatreni

Nogomet je zapravo pun takvih ‘što bi bilo kad bi bilo’ priča. Pun nekakvih povezanih i nepovezanih scenarija, jedna lopta, jedan gol, ofsajd, promašaj, dosuđeni ili nedosuđeni faul ili jedanaesterac koji potpuno mijenja neku priču ili utakmicu. Možda baš zato uspjeh iz 2018. bar kod mene nije ‘isprao’ tu famoznu utakmicu iz teme ovog teksta.

S druge strane medalje onaj gol Njemačkoj u kojem smo imali 16, 17 dodavanja je vječan i zauvijek će se pamtiti iako je bio samo prvi gol u pobjedi od 2:1 u grupnoj fazi natjecanja.

Ako ništa, čak i da ostane gorčina koja će sigurno još neko vrijeme postojati, o toj utakmici ću moći pričati djeci pa unucima i izdiktirati im jedanaestoricu protiv Turske i ispričati fantastičnu priču kako smo tu utakmicu prvo dobili, a onda par minuta poslije izgubili.

Pletikosa – Pranjić, Šimunić, R. Kovač, Ćorluka – N. Kovač, Modrić – Rakitić, Kranjčar, Srna – Olić.

IZDVOJENO