Tin Srbić osvojio je olimpijsko srebro na preči!Na svojim prvim Olimpijskim igrama donio je hrvatskoj gimnastici drugu olimpijsku medalju nakon srebra Filipa Udea u Pekingu 2008. na konju s hvataljkama.

“Osjećam se nevjerojatno, nesvjesno još svega ovoga. Najljepši trenutak u mojoj karijeri. U mom životu!”

Iako je bio “u oblacima”, na kraju se ipak uspio spustiti još jednom u savršenu tokijsku večer u Ariake Areni.

“Osjećao sam se dobro cijelo ovo vrijeme tu. Svih 10 dana čekanja finala. Ali, jednostavno, nakon što sam dočekao, nekako mi je ovaj dan brzo prošao. Brzo mi je sve to došlo.”

Nastupio je kao 6. u finalu ove kraljevske sprave. Ispred njega mnogi su kiksali. Tek je Rus Nikita Nagornji odradio mirno i vodio sa 14.533. Ocjena je to koju bi Tin prestigao i sa svojim startom od 6.2, ali ne, ne bi to onda bio on. Obećao je ‘idem riskirati, idem na sve ili ništa, i onako ne mogu ništa izgubiti’. I išao je 6.5. I uspio!

“Kad sam vidio da su svi finalisti prije mene počeli padati s preče, osjetila se ta nervoza i napetost i prošlo mi je kroz glavu da idem 6.2 jer je kao sigurnija, ali kad sam stao pred suce, digao ruke, rekao sam si ‘ideš 6.5 što god da bilo, na glavu’. Na kraju na takav način često završi jako dobro.”

Dobro? Završilo je savršeno. Iako početak nije bi sjajan, iako je njegovo finale kasnilo pola sata…

“Kasnilo je dosta to finale. Malo je to utjecalo na zagrijavanje, jer su svi računali točno po vremenu da se tako i zagriju i da tijelo ostane toplo na samom nastupu, malo nas je to poremetilo. Ali dobro, moraš se nekada na te nepredviđene situacije koncentrirati, prilagoditi i to je to. Gledao sam ove dečke prije, padali su, ali nisam se bojao pada. Bojao sam se jedino jer su mi ruke bile hladne, napetost se baš osjetila u zraku pa me bilo strah da mi se ne zgrče ruke. Ali nisu.”

Tin je nakon nastupa i ocjene 14.900 preuzeo vodstvo, međutim “maknuo” ga je s istim startom, ali s ocjenom 15.066 novi olimpijski pobjednik, Japanac Daiki Hashimoto.

“Četvrti put je ovdje natjecao preču, 4. put dobio 15 ili blizu 15 i zasluženo je osvojio zlato.”

Je li mu ovaj nastup bio teži od Svjetskog prvenstva u Stuttgartu gdje je izborio Tokio?

“Nije bio teži u smislu treme. Bio je teži jer je jednostavno finale Olimpijskih igara. Zato je to najveći mogući trenutak u karijeri bilo kojeg sportaša. Možda se to ne vidi kod mene jer nije bilo suza, ali nisam ja taj tip. Eventualno kad možda budem sam ili s nekim tko mi je blizak, onda, možda…”

Olimpijsko srebro posvetio je jednoj posebnoj osobi za njega.

“Medalju posvećujem prvo trenerici Svitlani Sergijenko koja je na žalost preminula, ali koja je najveću želju i energiju imala da ja uopće odem u Tokio. Stalno mi je to govorila. Ova medalja je za nju. Moram se zahvaliti mnogima koji su bili tu za mene, od obitelji, prijatelja, Renate Barić, moje sportske psihologice s kojom radim već 4-5 godina, preko mog kluba ZTD-a, Saveza, HOO-a, naravno trenera Lucijana koji je čudotvorac i bez kojeg ništa, baš ništa ne bi moglo biti moguće. Hvala i Mimi Vurdelji koja je uvijek tu za nas sportaše, naša nutricionistica, naša teta Mimi. Ma jedva čekam doći doma. Već sam jako dugo ovdje. Malo da proslavimo ovu medalju s ljudima do kojih mi je stalo. Bit ću jedan dan doma i onda konačno na more, malo se odmoriti. A onda…”

A onda?

“Planovi su vratiti se u dvoranu nakon odmora i krenuti dalje punom parom kao i do sada.”