“Support your local club”, uzrečica je davno nastala u kolijevci nogometa u Engleskoj. S vremenom je ona iščeznula ili je izgubila značaj pa danas sve više vrijedi ‘Support your global club’. Uzrečica primjenjiva ne samo u Engleskoj nego u svim zemljama Europe, naravno na različite načine.

U bivšoj državi u kojoj smo odrasli, postojali su nacionalni klubovi. Hajduk, Dinamo, Partizan i Crvena zvezda. To su bili tada naši ‘Real, Barcelona, Bayern i Liverpool’, klubovi koji su tada imali navijače po cijeloj državi od Vardara do Triglava. Ipak, bilo je posve jasno zbog čega netko počinje navijati za Dinamo ili Zvezdu pa čak i za Hajduk, ali do dana današnjeg nije mi jasno zašto se netko odlučuje navijati za Zvezdu, a netko drugi za Partizan. Ipak, svi razlozi navijanja za ‘veliku četvorku’ bili su potpuno drukčiji od onih zbog čega netko na primjer postaje fan Liverpoola ili Barcelone. Nisu u toj državi svi gradovi imali sreću imati prvoligaša. Još manje je bilo onih čiji su gradski klubovi imali kontinuitet nastupa u tadašnjoj Prvoj saveznoj ligi pa su se zbog toga ‘miješali osjećaji’ prema jednom nacionalnom i drugom svom gradskom klubu.

GRADSKI ILI SEOSKI

Ipak, svatko je vjerujem imao svoj lokalni klub. Gradski, seoski, kvartovski. Neki najbliži u susjedstvu ili ‘komšiluku’. Kojeg je pratio iz čistog razloga što mu je bio najbliži. Djed mi je jednom pričao kako je kod njih, prije onoga rata, u selu postojao njihov seoski klub. Za kojeg su svi igrali i kojem su pripadali.

Jednostavno, kultura navijanja kakvu danas poznajemo nije postojala. Nikakvi u to vrijeme Građanski, HAŠK-ovi ili Hajduk nisu ništa značili na našim selima…

U selu je jednostavno bilo rijetkih kuća koje su uopće imali radio prijemnik, a novine su dolazile s tko zna koliko dana zakašnjenja (tko zna koliki je bio postotak pismenosti) pa jednostavno neki veliki klubovi iz tadašnje kraljevine nisu niti mogli u selu pridobiti simpatije. Druga je priča kod drugog djede, gimnazijalca za vrijeme Drugog svjetskog rata, kojem su vjerojatno bili već dostupniji u to vrijeme ‘novi mediji’ pa se kod njega već počela rađati ljubav prema Građanskom, dok je njegov nešto stariji najbolji prijatelj, u to burno vrijeme već student, bio HAŠK-ovac. Prvi djed živio je u kako se tada to voljelo reći ‘ustaničkom’ selu. Dobar dio mladih otišao je za vrijeme rata u Partizane boriti se protiv ‘okupatora i domaćih izdajnika’ pa je nakon njegovog završetka dio sela počeo gajiti simpatije prema tada još ne ‘crno-bijelima’ (crno-bijelu boju predložio je malo kasnije tadašnji predsjednik Partizana Franjo Tuđman, po uzoru na talijanski Juventus). Ipak ubrzo je u selu gostovao Dinamo. Tadašnji Purgeri donijeli su sa sobom nove lopte, dresove i kopačke pa su se klupske boje, a vjerojatno i zbog bližeg Zagreba nego li Beograda, potpuno promijenile.

NEDJELJOM U DESET

U tom svom seoskom kubu, na početku, ali i na kraju svoje, naravno amaterske karijere, igrao je i moj otac. Zbog njega sam se još kao vrtićarac susreo sa svim dražima seoskog nogometa i lokalnih šaljivih ‘dobacivača’. Nekakvo nepisano pravilo je bilo između majke i oca kako će on igrati nogomet do svoje 30. godine. Kada je navršio 30. i napokon završio karijeru, ljubav prema nogometu kratko je ostvario i kroz suđenje, uglavnom ‘dijeleći pravdu’ mlađim uzrastima pa se tako danas može pohvaliti kako je ‘svirao’ i nekim od kasnijih hrvatskih internacionalaca. Prvi susret s lokalnim gradskim klubom i utakmicama ‘nedjeljom u deset’ što je zapravo s godinama postao sinonim za manje klubove, nešto slično kao „dnevnik u pola osam“ dogodio se zahvaljujući mom djedi. U međuvremenu su sa sela preselili u grad i to točno preko puta nogometnog igrališta. Nedjeljom prijepodne često smo dolazili kod njih, a obično se u to vrijeme igrala i utakmica. Nije to bio loš klub, sponzor mu je bila tada jaka industrijska firma, ili kako se to u to vrijeme skraćeno nazivalo OUR (organizacija udruženog rada) pa se tamo mogao gledati dobar nogomet. Često sam tako odlazio tamo zajedno s djedom ili sa stricem. Koji je onda zasjeo u lokalnu birtiju, udarivši po kojem konjaku ili pivu prije ručka dok smo bratić i ja ispijali kraher. Znate li što je kraher? Slatko piće crvenkaste boje, čini mi se na bazi maline, premda iz današnje perspektive, mislim kako to malinu vidjelo nije.

Ali, bilo je baš slatko…

Ipak, nisam ni dotada stekao status pripadnosti i lokalnom klubu. To se dogodilo kada smo preselili u novi kvart. Sasvim slučajno, u tom kvartovskom klubu moj je otac igrao kada se iz sela preselio u grad pa sve do njegovog odlaska na fakultet, a to se zbilo već u dvadesetima jer je se prvo išlo u vojsku, a onda je još godinu dana rada kao ‘šljaker’ kako bi imao novaca za školovanje. Tako smo jednoga vikenda otišli na igralište. Bio je tamo nekakav stari domar ili ekonom koji je istu tu ulogu imao još dok je i moj otac igrao. Tajnik kluba bio je mog oca suigrač koji ga je nagovorio da ‘malo pripomogne’, jer trebaju im ljudi koji su vezani za klub. Međutim, nije to tatino članstvo u Upravi dugo trajalo, nekako naprasito se povukao. Kasnije mi je otkrio da su počele priče kako bi trebali dovesti nekog igrača ili još gore kupiti suca. Jednostavno tata nikada nije shvaćao zbog čega bi lokalni klub davao veće količine novca za nekog igrača ili zbog čega bi ‘radili sa sucima’. Njegov stav je bio da amaterski klub ništa ne dobiva time što će sljedeće godine igrati u višem amaterskom rangu. Može, ali ne kupovinom sudaca!

SUSJED PUŠKA

Možda i zbog toga razloga ime toga kluba nije važno, jer takvih priča svi smo se već naslušali. Nazovimo ih zato ‘žuti’. Uostalom, jedna od garnitura dresova je bila žuta. Bez obzira na sve, kada me je ‘škvadra’ povukla da se i ja priključim ‘žutima’, nije imao ništa protiv. Čak dapače. Mlađe uzraste vodio je neki stari trener, koji je i tatu vodio u juniorima. “Nema taj ni pet posto drskosti svoga oca“, znao sam čuti sa strane dok je trener komentirao pored ograde najčešće s tajnikom kluba. Zadržao sam se tamo negdje do prijelaza iz kadeta u juniore. Obiteljsku drskost, barem na nogometnom travnjaku, nikada nisam probudio. Uz to, dogodilo se neko dobno ograničenje da mi je nekoliko dana trebalo za ostanak među kadetima (tamo bih vjerojatno tada i igrao), međutim, već sam po tom tadašnjem ograničenju pripadao juniorima. Među kojima nisam imao mjesta pa sam prekinuo trenirati. No, ostao sam vjeran Žutima.

Pratili smo utakmice svih uzrasta, naravno najviše nedjeljom seniora. Osnovali smo i vlastitu navijačku skupinu, slali smo sliku u tadašnji beogradski sportski tjednik Tempo, koji je imao navijačke stranice, s nestrpljenjem iščekujući hoće li objaviti tekst i sliku. Nikada nije objavljeno Vjerojatno i zbog razloga što smo poslali sliku na kojoj držimo ‘nizozemsku’ zastavu! No, pratili su se Žuti i na gostovanjima, imali smo dakako i svoje lokalne likove, majstore lopte koji su s njom znali sve. Siguran sam da je svatko od vas imao jednoga takvoga u susjedstvu. Jedan od njih, naš uzor iz djetinjstva bio je i ‘Puška’. Ne znam odakle nadimak jer nije u to vrijeme baš bio „lud ko ‘puška. Možda zato što je gađao precizno, tko li će ga više znati. Živio je kod mene u ulici, bio je stariji od nas taman da klinci iz ulice dobiju nekoga uzora pa kada smo se išli šišati znali smo reći ‘ošišajte me kao Pušku’. Svakoga vikenda izašao bi na ulicu s torbom u ruci gdje je držao kopačke, ali već obučen u gaćice i majicu, spreman za utakmicu. No, prije toga, obavezno je s nama odigrao i jednu partiju na asfaltu u ulici.

Već kao kadet igrao je za seniore Žutih. Kao junior o njemu se pročulo i među prvoligašima. Stizali su emisari gledati ga na utakmicama. Jednom su kući stigli iz Dinama. Po ulici se pričalo kako mu je u kući bio Ćiro osobno. Pričali su o bijelom Mercedesu…

Drugi su pričali da mu je stigao Ćirin pomoćnik, treći su rekli netko iz Uprave Dinama, a četvrti samo regionalni povjerenik kluba. Roditelji su ga ipak nagovorili da ne ide, jer te je jeseni upisivao fakultet. A znate kako je kod roditelja. Važnija je škola. Naravno, morao je odslužiti i vojsku. Upisao je tada fakultet, pričalo se zbog toga kako se tada našao i na nekom širem popisu kandidata za nastup na Univerzijadi u Zagrebu. Gdje su ipak nastupili tada već etablirani prvoligaši pa je bilo urnebesno kada igrači koji su tada igrali za studentsku reprezentaciju nisu znali ni ime fakulteta na kojem studiraju! Štoviše, otkrivali su kako su jedva završili srednju školu i to preko veze! Puška se u međuvremenu nikada nije izborio za prvoligaški status. Navodno i zbog nekih zdravstvenih problema koji su mu otkrili pa je počela njegova selidba po lokalnim klubovima, uglavnom vraćajući se nakon utakmice s ‘punim gepekom’ suhomesnatih proizvoda.

Naravno, bilo je tu i ozbiljnijih, ambicioznih klubova, koji su mu nudili posao pa ga je i to privlačilo. Imao je siguran posao na kojem uglavnom, zbog svoga nogometnog statusa i nije previše radio. Novaca je uvijek imao, a kako je bio uvijek popularan među ženama sve više je osim nogometnih posjećivao i disco klubove. Tako je u susjedstvu jednom ‘pukao trač’, koji se kasnije pokazao istinitim, kako je susjeda koja još nije ni maturirala ostala trudna. Nekoliko tjedana se po susjedstvu nagađalo čije je dijete. Bilo je naravno njegovo. Ne znam je li zbog nekakve sramote, jer znate kako je to ‘što će susjedstvo reći’, djevojka je s djetetom, nakon mature i poroda, odselila u Njemačku. A Puška je uglavnom bio tu negdje na granici amaterskog i profesionalnog. Ali, uvijek vjeran Žutima.

NATJERIVANJE SUDACA

Jednom su tako, konačni naši ‘Žuti’ došli u priliku plasirati se u rang više. Igrali su utakmicu posljednjeg kola protiv momčadi koja se također borila za viši rang pa dogovori i ‘zakulisne igre’ između klubova nisu bile moguće. Žutima je trebala pobjeda. Kod izravnog konkurenta i to još na terenu koji je uvijek slovio za vrućim. Pričali su tada kako od tamo bodovi možda i mogu otići, ali onda sudac ili suparnički igrači puno teže. Zbog važnosti stiglo je na igralište cijelo selo i ono pored. Došlo i nas nekoliko klinaca s nekim lokalnim prigradskim autobusima presjedajući najmanje dva puta. Stigao je i Puška sa svojim društvom premda je već igrao u klubu dva ranga više.

“Što radite ovdje“, pitao nas je kada nas je vidio, gotovo zelen, znajući da bi moglo biti ‘frke’.

“Čujte dečki, minutu prije završetka utakmice, odmah otiđite u klupski autobus. On je parkiran tamo malo dalje u susjednoj ulici. Ovdje bi moglo biti problema,” pričao nam je naš lokalni uzor.

I doista, atmosfera je cijelo vrijeme bila naelektrizirana. Možete misliti kada čovjek iza ograde, pored aut linije gdje se nalazi linijski sudac cijelo vrijeme pali motornu pilu. A tek kada su Žuti poveli! Malo-malo netko je iz publike ulazio u teren pa je naš napadač žutih češće bio na vlastitoj polovini nego li na suparničkoj. I u jednom trenutku negdje već pred kraj utakmice, igrača „žutih“, jednog od mlađih, našeg starijeg prijatelja koji je još tada bio na izlasku iz juniora, lopta pogodi u ruku. I danas s jednim kasnijim poznanikom koji je bio na suparničkoj strani iz toga sela raspravljamo je li bio penal ili nije. Po njemu, čist ko suza. Po mome, mogao se suditi, ali i nije. Nešto slično kao kod Perišića u finalu Svjetskog prvenstva. Sudac ga uglavnom nije dosudio. Stotine ljudi trčalo je za jednom osobom. A sudac, onako smiješno gotovo u kasu ih izbjegava. U jednom trenutku zaleti se lik skoči mae-geri i promaši suca, ali potom „aterira“ na zemlju. Urnebesno! Kada su istrčali za njim valjda cijeli krug oko igrališta konačno su ga dohvatili. Stali su ga udarati, na kraju je netko potegao pištolj. Bio je to policajac u civilu pa su se svi ipak odmaknuli. Mi smo naravno, kada smo vidjeli kako je utakmica završila, već otišli prema klupskom autobusu koji je bio parkiran u susjednoj ulici. No, sigurno nam je trebalo najmanje sat vremena dok smo dočekali igrače i dok su se oni probili kroz nezadovoljnu masu. Tek u autobusu, kada je krenuo i izašao iz sela, zaorila se pjesma.

NOVO VRIJEME, NOVI LJUDI

Stigao je rat, većina Žutih otišla je u vojsku, neki i ‘prijeko’ pa je trebalo jedno vrijeme ponovno se ekipirati. I pomalo su se vraćala djeca „žutih“. Vratio se kući i Puška. Upravo se skinuo iz Garde, bio je već stariji, ali dovoljno dobar da mu se ‘prišije’ desetka na leđima. Stigli su i neki novi ljudi u odijelima s velikim ambicijama. Pokazivali su nacrte novoga igrališta s novim tribinama, novim terenima. I malo-pomalo Žuti su rasli. Čak kako su rasle ambicije tako je nekako i u publici rastao broj gledatelja, ponekad ih je bilo i više nego li prije rata. I jednom tako, dogodilo se da je sudac, također u derbiju u bitnoj utakmici, dosudio penal za suparnika. Po našem sudu, bilo je jasno kako mu je suparnik ‘napunio džepove’. Ne, nije prošao kao onaj njegov kolega, ali smo nakon utakmice sjeli u automobil i pratili ga i blicali mu, vozeći ‘iza auspuha’, skoro do njegove kuće u kojoj je živio u obližnjem mjestu. Vjerojatno je i sam shvatio kako ga pratimo pa je pozvao policiju, koja nas je usput i zaustavila…

Žuti su počeli napredovati, međutim apetiti su bili sve veći. U ispunjenje tih ambicija nisu se uklapali neki stariji igrači pa su ‘zahvalili’ i Puški. Razočaran, ponovno je otišao u klub koji mu je tada pronašao posao jer jedno vrijeme nakon skidanja iz vojske nije radio pa se zaposlio kao inkasator u nekoj gradskoj firmi. Ubrzo je završio na seoskim livadama pa je opet barem bilo ‘punoga gepeka’. Žuti su u međuvremenu narasli, igrali i Kup protiv prvoligaša, ali kako to biva, ili su se i ljudi koji su ulagali umorili ili su shvatili da njihove ambicije nisu realne, ili je jednostavno ‘oprana’ planirana količina novca, ali ‘novopečeni’ su napustili Žute. Što je naravno rezultiralo padom. Kako su se digli tako su i padali. I ja sam napustio kvart. Jedno duže vrijeme nisam uopće posjećivao utakmice.

Pratio sam ih samo u novinskim tekstovima, kada su objavljivane tablice nižih liga. Oženio sam se, dobio djecu, a kako nam je dosadašnji stan postao pretijesan, odlučili smo se vratiti kući. Uslijedio je povratak u kvart moga odrastanja. I prvo što sam jednoga vikenda napravio u novom (starom) kvartu je, otišao sam na utakmicu Žutih. Sada s potomcima. Nije bila nedjelja u deset nego subota rano popodne. Djeca su trčkarala, a ja sam naslonjen na ogradu pratio igru meni potpuno nepoznatih igrača, iz moje perspektive sada klinaca. I bilo je tu još ponekih starih ‘kibica’, ponekog roditelja od igrača. Trener je bio jedan od igrača koji su igrali onu legendarnu utakmicu za ulazak u viši rang. U jednom trenutku, valjda se na terenu ništa nije događalo okrenuo se prema meni i primijetivši prokomentirao:

“Pa zar ti ne vidiš da si još samo ti ostao gledati utakmicu!”

Svi ostali su se razbježali. Dobar dio njih otišao je u birtiju u sklopu igrališta s čije se terase ipak moglo koliko-toliko razgovijetno, pratiti zbivanja na terenu. Sjedili su na plastičnim stolicama, ispijali pivo ili gemišt i onako, ne previše zainteresirano, tu i tamo bacili pogled na zbivanja na terenu. Otišao sam i ja tamo.

Odjednom, netko me zove!

“Mali, otkud ti? Jesu to tvoji?”

Bio je to Puška. Pozvao me da sjednem s njim. Ispričao sam mu da sam se vratio u kvart što je njemu bio dobar izgovor:

“O, pa to zaslužuje za nazdraviti! Konobar može jedno od pola litre, moj mlađi prijatelj će platiti.”

Sjedio je, ispijajući to pivo ispričao mi je kako se prije nekoliko godina rastao od druge žene, kako s kćerkom koja je u Njemačkoj tu i tamo održava kontakt, kako se udala i da će uskoro postati i djeda. U međuvremenu si je sredio vojnu mirovinu. I započeo je svoju nogometnu priču:

“Jel’ znaš ti da su po mene kući došli iz Dinama? Ma ko’ im je… mater. Vidiš u što se to sve pretvorilo.”

Slušam ga i pravim se kao da to ne znam. A sve sam to doživio. Svatko od nas se kasnije u nešto pretvori.

(Piše: Ivan Debakl)